Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Spomenik na Tjentištu koji označava pravac proboja partizanskih jedinica iz neprijateljskog obruča (Bitka na Sutjesci, od 15. maja do 16. juna 1943., bila je zajednički napad Sila osovine koji je za cilj imao uništenje jugoslavenskih partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske, u jugoistočnoj Bosni. Odbijanje te ofanzive predstavljalo je prekretnicu za Jugoslaviju u Drugom svjetskom ratu)
Na Tjentištu sam, prije epizode s Richardom Burtonom na snimanju filma Sutjeska, o kojoj sam pisao juče, “službeno” boravio dvije godine ranije (1971), ovaj put kao producent velike poetske manifestacije Mladost Sutjeske 71, koju je organizirala Kulturno-prosvjetna zajednica Bosne i Hercegovine s ciljem njegovanja revolucionarnih tradicija i na kojoj su učestvovali najpoznatiji književnici mlade generacije, među kojima je bio i dubrovčanin Luko Paljetak. Kao producent, ja sam bio zadužen da obezbijedim novac koji je bio potreban da se realiziraju sve Bibanove, Safetove i Vlačine (Branko Vlačić) ideje, te da pružim organizacisjku i logističku podršku (logistička podrška se sastojala u što većem broju gajbi hladnog piva koje smo ispijali dočekujući zore i slušajući stihove na obalama Sutjeske).
Prvi sponzor kojeg sam dogovorio bio je Asim Ferhatović-Hase, legendarni fudbaler Sarajeva koji je upravo privodio kraju otvaranje svoje ćevabdžinice “Devetka” koja će postati kultno mjesto Sarajlija i turista koji su pohodili naš grad. Kako sam se tada često družio sa starijim ljudima ne bih li nešto od njih naučio (imao sam 23 godine), tako sam se našao i u društvu sekretara Aero kluba Sarajevo, čije sam ime, nažalost, zaboravio. On mi je savjetovao da odem u Beograd kod Teufika Selimovića Buđonija, direktora Jugoslovenskih pošta. Buđoni je bio brat književnika Meše Selimovića. Njih dvojica su bili u toliko lošim odnosima da čak nisu ni razgovarali, jer Meša Buđoniju nikada nije oprostio što, kao visoki oficir OZNA-e, nije 1944. godine intervenisao da njihov treći brat Šefkija ne bude streljan zbog optužbe da je iz Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. Učinio je to jer mu se žena trebala vratiti iz koncentracionog logora, a kuća mu je bila opljačkana. Meša Selimović je teško doživio bratovo streljanje koje će ga kasnije nagnati da cijelu priču smjesti u otomanska vremena i napiše roman Derviš i smrt, svoje najpoznatije književno djelo.
Elem, predloženo mi je da odem kod Buđonija i da mu kažem šta želimo organizirati. Bilo je poznato da Meša nije bio nakonjen mladim piscima, što bi mogao biti dodatni razlog da Buđoni podrži Mladost Sutjeske. Sjeo sam na noćni voz za Beograd, uzeo spavaća kola (to je bilo moje prvo putovanje spavaćim kolima) i ujutro se, bez najave, pojavio u Buđonijevom kabinetu. Za divno čudo, odmah me je primio. I danas ga se sjećam, bio je pvi laf. Uz tijelo pripijena bijela čipkana košulja, kakve su tada bile u modi, crne na trapez hlače i lakovane cipele. Sastanak je trajao kratko. Na brzinu sam mu ispričao gradivo koje sam utvrđivao u vozu, sve je shvatio i odlučio da nam pomogne. Za tri dana na žiro računu Kulturno-prosvjetne zajednice osvanula je cifra od koje Milenko Radošević, generalni sekretar Kulturno prosvjetne zajednice BiH, zamalo nije dobio srčani udar. Ne sjećam se sada koliko je to para bilo niti bih mogao to pretvoriti u eure, ali bilo je golemo. Već smo imali i više para nego nam je trebalo, ali meni đavo nije dao mira. Pitao sam se gdje je ovdje država? Za koga mi njegujemo revolucionarne tradicije? Za svoj ćeif ili za društvo u kojem živimo? Odlučio sam da uzmem nešto para i od Izvršnog vijeća za koje sam bio ubijeđen da ima fond za ove namjene.
Pokušao sam par dana stupiti u kontakt sa Dragutinom Bracom Kosovcem, predsjednikom bosanskohercegovačke vlade ali, naravno, bez uspjeha. Vidio sam da regularnim putem ne ide pa sam se raspitao gdje drug Braco stanuje, kada i kojim putem ide na posao. Saznao sam da stanuje kod Doma milicije iznad Park kafane i da na posao kreće svakog jutra tačno u 7,00 sati. Tako sam ga ujutro sačekao sjedeći na “hipi” klupi pokraj Parkuše. Prišao sam mu, predstavio se i pitao mogu li ga otpratiti do zgrade Vlade koja bila par stotina metara odatle. Usput sam mu počeo izlagati svoju ideju. Rekao mi je kako tog jutra u devet sati ide u obilazak stadiona Koševo, koji je bio veliko gradilište jer je pripreman za Balkanske atletske igre. Predložio mi je da dođem kod njega u kabinet u 11 sati. Kada sam krenuo na dogovoreni sastanak primijetio sam da sam od nervoze otvorio naliv pero koje mi je bilo u džepu i da na svjetlo sivim hlačama imam veliku mrlju od crne tinte. Ma šta velika, bila je to ogromna crna mrlja. Kako nisam imao vremena da odem kući da se presvučem, ja sam onakav nikakav banuo pred sekretaricu rekavši kako me premijer očekuje. Bila je šokirana mojim besprizornim izgledom i pokušala me izbaciti, ali je predsjednik vlade čuo moj glas, jer su vrata njegovog kabineta bila otvorena, tako da je doviknuo da me pusti. Izvinuo sam se i objasnio šta mi se dogodilo s naliv perom. Rekao je kako to nije bitno i pozvao ministra finansija Džebraila Džirlu da dođe. Kada je ovaj došao, Kosovac mu je ukratko ispričao o Mladosti Sutjeske i rekao kako bi Izvršno vijeće to trebalo podržati. Uslijedio je dogovor po kojem ćemo mi dobiti neki novac, a njih dvojica će na slijedećoj sjednici Izvršnog vijeća, kao pokriće, već nekako izdejstvovati odluku o tome. Kad je Džirlo rekao da će tako biti i krenuo prema izlazu, Kosovac mu je kazao: “Sjedi Džebraile. Nemoj da lažemo djecu. Hajde nek ti on izdiktira broj žiro računa Kulturno prosvjetne zajednice, a ti odmah uplati pare i daj mu peti primjerak uplate. Ako to ne uradimo odmah, bojim se da nećemo nikako.” Tako je i bilo. Vratio sam se Milenku Radoševiću s dokazom o uplati. Napravili smo fantastičan event na Sutjesci, jedan od meni najdražih u životu.
Susreo sam se s Bracom Kosovcem posljednji put na Tjentištu 2003. godine, kad sam sa svojim dragim puncem Stevanom Mihajlovićem bio na obilježavanju 60. godišnjice bitke na Sutjesci. Podsjetio sam Kosovca na ovaj događaj. Nije ga se, naravno, sjećao, ali mu je bilo drago da sam mu to ispričao i da nam je tada pomogao.
Kosovac je nakon Vlade otišao u Energoinvest za predsjednika poslovodnog odbora. I tu ćemo se sresti i napraviti veliko sponzorstvo koje će Moniki Seleš pomnoći da postane svjetski ženski reket broj 1. Ali o tome kada dođe na red.