Piše: Ekrem Dupanović
Evropsko prvenstvo u atletici Split 1990 (A’90) je za nas bio dobar projekat i uspješan posao. Osim što nam se mijenjala država i naše okruženje, u toku trajanja projekta smo promijenili i agenciju. Počeli smo kao OSSA Sarajevo, a zadnjih godinu dana nastavili kao IMS/STUDIO 6 Yugoslavia koji je nastao zajedničkim ulaganjem kapitala agencije OSSA i švajcarske agencije IMS/STUDIO 6 Lausanne, čiji je osnivač i vlasnik bio Goran Takač. Po ugovoru o osnivanju, IMS/STUDIO 6 je postao pravni nasljednik svih prava i obaveza na projektima sportskog marketinga agencije OSSA. Bio bih neiskren kada ne bih kazao da nam je znanje i iskustvo Gorana Takača zlata vrijedilo. Bilo mi je drago da smo projekat dobili kao OSSA kada još nismo ni razmišljali o STUDIJU 6. Član izvršnog komiteta A’90 bio je i Artur Takač, Goranov otac, pa nam niko nije mogao prigovoriti da je Artur za nas urgirao. Šta više, bio je to razlog za daleko odgovorniji pristup poslu pa nije ni čudo da smo najefikasniji bili baš u godini pred A’90, kada smo radili kao IMS/STUDIO 6 Yugoslavia. Pisao sam, u dijelu knjige posvećenom Arturu Takaču, da smo on i ja, poslije svake sjednice Izvršnog komiteta, odlazili u Brela da obiđe svoju kuću. Bila je to prilika da od Artura saznam sve što me zanimalo o atletici. On je čitav život posvetio atletskom sportu. Ti razgovori s Arturom bili su za mene od neprocjenjive vrijednosti ne samo zbog upoznavanja atletike i sporta uopšte, već zbog Arturove plemenitosti i spremnosti da svoja iskustva prenosi na mlađe. Uživao sam da ga slušam i radovao sam se svakoj sjednici Izvršnog komiteta jer sam znao da ću par sati nasamo provesti s Arturom.
Uspjeh kojeg smo postigli u Splitu bio je rezultat upornog rada. Preko dvije godine sam bio potpuno posvećen projektu A’90. Za mene nije bilo prepreka niti nerješivih situacija, pa čak i kad je zdravlje bilo u pitanju. U januaru 1990. godine imamo sam zakazan sastanak sa Tonijem Webom (PNI London), u zagrebačkom hotelu Esplanade. Trebao mi je taj sastanak i sjećam se da smo Web i ja dva mjeseca dogovarali vrijeme i mjesto. Da ja ne bih putovao u London, Tony je odlučio da sa jednog putovanja po Evropi dođe u Zagreb samo zbog našeg sastanka. Imao je pet sati vremena između dva leta. Dva dana uoči sastanka, ja sam se sa Vedranom vraćao iz samoposluge. U svakoj sam ruci nosio po nekoliko punih kesa. Padao je snijeg i bilo je klizavo. U jednom trenutku mi se iskliznula lijeva noga. Pokušao sam održati ravnotežu na desnoj sve dok u desnom koljenu nešto nije puklo. Sijevnulo mi je pred očima, pao sam i počeo da plačem od bola. Sjedio sam tako desetak minuta nepokretan, onda sam skupio snage i uz Vedraninu pomoć stigao do kuće. Ujutro, kada sam pokušao stati na desnu nogu, gotovo da sam se onesvijestio. Proradile su telefonske veze kozmetičkog salona i ja sam za sat vremena primljen na oprtopedsku kliniku. Primio me doktor koji se tek vratio iz Londona gdje je proveo godinu dana na specijalizaciji za koljeno. Bio je vrlo obazriv, rekao bih gotovo nježan prema meni. Kad god bi mi dodirnuo koljeno i time izazvao bol, izvinjavao bi se. Malo sam pažnje obraćao na bol. Mislio sam samo na jednu stvar – kako ću otići sutra u Zagreb na sastanak sa Webom. Doktor je napravio snimak koljena, pozvao par kolega na konsultacije i nakon toga mi saopštio katastrofalnu vijest. Rekao mi je kako mi je pukao glavni mišić koji nosi koljeno i da imam dvije mogućnosti. Prva je operacija koja zahtijeva šestomjesečnu rehabilitaciju. „Druga je mogućnost, da to samo zaraste,“ nastavio je doktor. „Povrede do 12 dana se mogu smatrati svježim povredama. Idite kući, savijte nogu pod uglom od 30 stepeni i za sedam dana bi to trebalo zarasti. Ali vodite računa, svih sedam dana, 24 sata, noga mora biti pod uglom od 30 stepeni. I kad spavate stavite jastuk ispod koljena da je noga savijena.“ Uslijedio je slijedeći dijalog između mene i tog sjajnog čovjeka.
„Odlično doktore,“ rekao sam sav zadovoljan.
„Šta je odlično?“
„Znate doktore, ja sutra prijepodne imam jedan vrlo važan sastanak u Zagrebu. Idem ja lijepo večeras u Zagreb, vratim se sutra naveče i opet imam jedanaest dana na raspolaganju, a terapija traje sedam. Super.“
Vidjevši da ima posla s neuračunljivim čovjekom, Balkancem kojeg samo strah može dozvati pameti, do tada miran i beskrajno ljubazan doktor me je gotovo urlikom pitao: „Koliko imaš kila?“ „Sto pet,“ odgovorio sam. „Šta kretenu jedan očekuješ od svojih koljena sa sto pet kila? Marš napolje iz moje ordinacije, idi u Zagreb, meni više da na oči nisi izašao! Jesi li me razumio?“ Dok je doktor vrištao, ja sam već zagrlio Vedranu, savio desnu nogu pod uglom od 30 stepeni i skakućući na lijevoj nozi išao prema izlazu. Zaista sam se bio uplašio. Tek sam po vrisci doktora shvatio koliko je situacija s mojim koljenom ozbiljna. Kasnije mi je u jednom razgovoru kazao da sam otišao u Zagreb da bih cijelog života imao problema s desnim koljenom. I sam je shvatio da sam bio odlučan da odem na taj put i da je sva njegova vriska zapravo bila pokušaj očajnika da mi spasi koljeno.
Kad smo stigli kući Vedrana je obavijestila djecu o mom problemu i upozorila ih kako će tata biti jako nervozan jer mora da miruje te kako moraju o tome voditi računa. Svi su mislili da ću poluditi. I ja sam tako mislio. Međutim, ubrzo mi je počela goditi njihova pažnja, mir, odmaranje. U vrijeme zakazanog sastanka nazvao sam recepciju Esplanade, dobio Tonija na telefon i objasnio mu šta mi se dogodilo. Englez je to prihvatio mirno, nije se uopšte bunio što je uzalud došao u Zagreb, popričali smo telefonom i pojasnili neke stvari. Sve je bilo u redu. Dan za danom ja sam počeo uživati u svom prvom i posljednjem bolovanju. Po cijelu noć sam gledao Australian Open. Zadnje, sedmo veče, presjedio sam cijelu noć. Gotovo da mi je bilo žao što sutra mogu na posao. Koljeno je zaraslo i nikada više sa njim nisam imao problema.
Da, zaista sam za A’90 bio speman i zdravlje žrtvovati. Ljudi iz Splita su jednostavno bili takvi da vam za njih ništa nije bio problem.
Evropsko prvenstvo u atletici Split 1990 bio je i do danas ostao jedan od mojih najdražih projekata u životu.