Piše: Ekrem Dupanović
Kako su i najavili organizatori Evropskopg prvenstva u Atletici Split 1990 (A ’90) su raspisali konkurs za izbor marketing agencije. Prvenstvo je bilo veliki događaj za Hrvatsku, do tada najveći kojeg su organizirali, kasnije će se ispostaviti da je to bio događaj od ogromnog značaja – evropsko atlatsko prvenstvo je bilo prva velika prilika za međunarodnu promociju nezavisne hrvatske države.
Svjetska mareketinška prava je Evropska atletska federacija dodijelila agenciji PNI iz Londona. Njihov je, dakle, bio prostor uz atletsku stazu, zapravo sav prostor vidljiv u televizijskim prijenosima. Lokalna agencija je imala prava na prostor oko stadiona, pravo da prodaje različite statuse lokalnim sponzorima, da ih ugosti zajedno s njihovim poslovnim partnerima, pravo na promotivne kampanje u programu jugoslovenske televizije, pravo na brendiranje studija nacionalne televizije u vrijeme prvenstva itd. Ne bih sad nabrajao sva prava koja je Evropska atletska federacija dozvoljavala organizatoru. Oni su zapravo navodili šta lokalna agencija ne smije raditi, sve ostalo je bilo dozvoljeno. Trebalo je biti kreativan, istražiti sve mogućnosti i napraviti projekat koji bi sponzorima s područja Jugoslavije omogućio promociju prema svojoj ciljanoj javnosti.
S druge strane, trebalo je pružiti suport agenciji PNI (Pasco Naily International) i servisirati njihove sponzore, što je takođe mogao biti dobar posao za lokalnu agenciju kojeg druge agencije nisu prepoznale. Zbog toga sam, pripremajući konkursnu dokumentaciju, na dva dana otišao u London na razgovore sa PNI. Primio me Tony Web, čovjek koji je u agenciji vodio poslove s Evropskom atletskom federacijom. Rekao mi je kako sam prvi čovjek iz lokalne agencije koja se, još u fazi kandidiranja za posao, pojavila u Londonu. Lokalne agencije uglavnom upoznaju kada dođe do problema, kada se sukobe lokalna i svjetska marketinška prava. Zbog te čijnjenice bio je vrlo raspoložen za saradnju i čak mi je dao dosta ideja koje smo kasnije realizirali.
Elem, pripremili smo projekat, napravili prezentaciju Izvršnom komitetu A ’90 i, u konkurenciji s još pet hrvatskih marketing agencija, dobili posao. Neću sad ovdje navoditi koje su sve agencije konkurisale jer bi bilo nekorektno. Reći ću samo da su to zaista bile najbolje i najveće agencije od kojih su dvije snažno lobirale preko tadašnjeg političkog vrha Hrvatske da dobiju posao. Naša je prezentacija bila ubjedljivo najbolja i najprofesionalnija tako da smo jednoglasno dobili status Zvanične marketing agencije organizatora. To nam je, naravno, osiguralo odlične startne pozicije kod organizatora, ali mi smo već imali dobar status u Atletskom savezu Jugoslavije, koji je nekako zauzimao poziciju između Evropske atletske federacije i Organizacionog koniteta A’90.
Ipak, uvijek su najvažniji ljudi s kojima radiš. Split je imao najbolju ekipu s kojom sam ikad sarađivao. Damir Dumanić, glavni tajnik, Željko Kosović, administrativni direktor, Leo Antonini, direktor sportske dvorane Gripe (čovjek u organizacionom sustavu zadužen za objekte i logistiku) i Ćićo Ganza, zadužen za društvene aktivnosti, bili su tim koji je funkcionirao besprijekorno, imali su dobre međusobne odnose i mnogo pozitivne energije u realizaciji jednog iznimno odgovornog i, pokazat će se, vrlo rizičnog projekta. Kako su pripreme za održavanje A’90 odmicale, tako se situacija u Jugoslaviji usložnjavala. Tog ljeta 1990. godine na neke sam sastanke u Split stizao preko kninskih barikada, Hrvatska je dobila novo političko rukovodstvo, stvarana je nova država, a Splitu je trebala snažna potpora u organizaciji. Bit će to riješeno kada je na čelo Izvršnog komiteta došao Anton Vrdoljak.
Naša su najveća marketinška prava proisticala iz upotrebe znaka i maskote Prvenstva koji još nisu bili usvojeni. Prva strvar o kojoj sam razgovarao sa glavnim tajnmikom, Damirom Dumanićem, bili su upravo vizuelni identite i maskota. Rekao mi je da tu imaju veliki i ozbiljan problem te da očekuju da im pomognem u njegovom rješavanju. Split je naručiuo dizajn A’90 od dizajnera Borislava Ljubičića iz Zagreba, čije je grafičko rješenje Izvršni komitet dva puta odbio. Ljubičić je uradio legendarni dizan Mediteranskih igara u Splitu 1979, koji je kasnije prihvaćen kao znak svih budućih mediteranskih igara. I to je rješenje dva ili tri puta odbijano. Zbog tog znaka Medietarnskih igara, koji je proslavio Split, svi su jednostavno žljeli da i za A’90 bude usvojeno Borino rješenje. Iskreno rečeno, ni meni se, na prvu, nije dopalo. Bila je to savršeno čista projekcija logotipa na atletskoj stazi, jedno poprilino, kako bih rekao, dizajersko-filozofsko rješenje koje je zadovoljavalo sve estetske kriterije, ali nije bilo pogodno za marketing. „Ekreme, učini sve što znaš. Naredna sjednica Izvršnog komiteta je idućeg tjedna, pripremi analizu i podrži znak, tebi će ljudi vjerovati jer si iz te struke,“ kazao mi je Damir Dumanić. Obećao sam da ću uraditi sve što je do mene. Kako su mi trebali jaki argumenti, a ja nisam bio dovoljno strukovno potkovan i pismen da ih navedem, zamolio sam profesora Mladena Kolobarića, šefa katedre za dizajn sarajevske akademije likovnih umjetnosti da mi to uradi. Pokazao sam Mladenu znak A’90 i pitao ga: Mladene, kako ti se ovo čini?“ „Ne baš najbolje,“ odgovorio je. „Ali, Mladene, ovo je najbolje grafičko rješenje što si ga ikad vidio i to trebaš napisati. Sve je odmah shvatio i odgovorio:“ Napisat ću, ako se ne moram potpisati.“ „Ne moraš, ja ću.“ I tako je dogovor postignut. Iduće sedmice sam na sjednici Izvršnog komiteta obrazložio Ljubičićevo rješenje. Sa velikom većinom glasova znak je usvojen.
Tako je krenula moja saradnja sa Evropskim prvenstvom u atletici Split 1990.