Piše: Ekrem Dupanović
Foto: Sa Richardom Burtonom na snimanju filma Sutjeska
Godina 1968. bila je burna u cijeloj Evropi. Studenti su u svim velikim gradovima organizovali demonstracije. Bilo je burno i na Sarajevskom univerzitetu čiji su studenti organizovali demonstracije protiv lošeg stanja u zemlji. Pozivali su i radnike da izađu na ulice parolama: Radnici sa nama, loše je i vama. U to je doba u Sarajevu bio veoma popularan studenstki list Naši Dani koji je odudarao od drugih medija po slobodi pisanja. Naši Dani se bili revolucionarna novina, što se nekima iz Partije nije dopadalo, pa su došli na ideju da pokrenu omladinski list Spektar čiji bi osnivač i izdavač bila Gradska konferencija Saveza socijalističke omladine Sarajeva. Za glavnog urednika imenovan je član predsjedništva GKSSO, Mehmed Memo Kundurović, danas direktor u regionalnom odjelu globalne farmaceutske kompanije Aventis. Memo je tada nastojao okupiti najbolju ekipu. Za izvršnog urednika imenovao je Senada Prašu, za Art Direktora Dragana S. Stefanovića, u to doba jednog od najboljih jugoslovenskih dizajnera. Neko mu je predložio da mene uzme za marketing.
Memo je bio mudar momak, njegova vizija nije bila da od Spektra napravi poslušnika i znao nas je podržati i zaštiti kad bismo u nekim stvarima otišli predaleko. Zajedno sa svima nama želio je bolju novinu od onoga što nam je omogućavao budžet kojeg nam je dodijelio naš osnivač, tako da je pitanje promocije i prodaje oglasa bilo vrlo važno. Kako nismo imali budžet za promociju, a htjeli smo konkurirati Našim Danima, ja sam se noću i u snu prevrtao pokušavajući da smislim ideju za promociju Spektra. Svi u redakciji smo htjeli da oblijepimo Sarajevo plakatima našeg časopisa, ali nije bilo para. Noćne more su u trenutku prestale kad mi je u ruke došao novi broj Spektra na čijoj je zadnjoj strani objavljen oglas Jugobanke, jednog od oglašivača s kojim sam uspio potpisati godišnji ugovor o oglašavanju. Kako je u to doba na Tjentištu sniman film Sutjeska, u kojem je glavnu ulogu igrao Richard Burton, gledajući taj oglas Jugobanke rodila mi se ideja da odem na Tjentište, uvalim Burtonu Spektar, napravim fotografiju i prodam Jugobanci plakat na kojem Burton čita Sprektar na čijoj se zadnjoj strani vidi oglas Jugobanke.
Tako sam se ja već sutradan našao na Tjentištu u gotovo nemogućoj misiji. Burton nije želio da vidi nijednog novinara. Čak je i Milutin Čolić, legendarni filmski kritičar beogradske Politike, demonstrativno napustio Tjentište praznih ruku, nakon desetak dana, jer nije mogao ni da se približi Burtonu, a kamoli da dobije intervju. Vozeći se „ćirom“ prema Foči razmišljao sam o tome kako ću mu se onda ja približiti i slikati ga. Imao sam samo jedan argument, a to je da je Spektar omladinski časopis. Pročitao sam jedan intervju s Burtonom kojeg je dao prije dolaska na snimanje u Jugoslaviju, u kojem je kazao kako ga brine položaj omladine u komunističkom sistemu. Smislio sam da mu prodam priču o omladinskom časopisu računajući da me neće odbiti. Trebalo je samo da nađem način da mu se približim. Prvi razgovor sa Džavidom Husićem, šefom press centra, odmah nakon dolaska na Tjentište, bio je poražavajući. Rekao mi je da će izmisliti intervju, ako mi to treba, ali da ni on ne može da razgovara s Burtonom koji je stalno okružen svojim bodyguard-ima koje je doveo iz Amerike. Što su me više ubjeđivali da sam džaba došao na Tjentište, to je u meni jačala želja da napravim ono što sam naumio.
Prvog dana sam se primakao do same granice seta i popeo na veliko drvo, na kojem sam ostao cijeli dan promatrajući šta se sve dešava i kada je najpogodnije da se priđe Richardu Burtonu. Istu stvar ponovio sam i sutradan – snabdjeo sam se sendvičima i sa drveta osmatrao događanja na setu. Shvatio sam da se Burtonu jedino može prići dok ruča na livadi usred malog naselja kamp prikolica koje je formirano za njegove potrebe i potrebe njegovih ličnih saradnika u pauzama snimanja. Njegovi čuvari su ručali dvadesetak metara dalje od njega smatrajući da niko normalan na ovom svijetu neće Burtonu prići dok čovjek ruča. Mene nisu imali u vidu. Sa Burtonom je za ručkom sjedila jedino njegova prevoditeljica Jasna koju sam ja poznavao iz raje. Ujutro sam joj objasnio svoj plan. Bila je sumnjičava u njegov uspjeh, ali je kazala kako će uraditi svoj dio posla koji sam joj dodijelio. Ponovo sam se popeo na drvo. Kada su Burton i Jasna sjeli za sto da ručaju, skočio sam s drveta i dotrčao do njihovog stola. Dok sam prilazio, Jasna je Burtonu objasnila kako sam ja iz omladinskog časopisa na šta je on podigao ruku i dao znak svojim gorilama, koje su već krenule ka meni, da se vrate svom ručku. Objasnio sam mu da bismo bili presretni kad bismo mogli u Spektru objaviti njegove fotografije, a posebno fotografiju kao čita Spektar. Rekao sam mu da bi to bila njegova najbolja poruka jugoslovenskoj omladini za čiji je položaj bio i sam izrazito zabrinut. Odgovorio mi je: “ Trebam da snimim još dva kadra za gospodina Delića (Stipe Delić, reditelj filma, op. autora) i nakon toga ću uraditi što treba za vas.“ Ma nema ništa od toga, kako me samo elegantno otkači, razmišljao sam dok sam se udaljavao od njegovog stola. Dobra stvar je bila da sam ostao unutar seta, iza leđa obezbjeđenja i da ću, ako me zaboravi, ipak pokušati ponovo da mu priđem. Burton je naredna tri sata snimao ta dva kadra koja su bila jako komplikovana jer je reditelj insistirao da se iza njega, na udaljenim brdima, vidi dim, kao posljedica topovske i tenkovske vatre, a nešto s pirotehnikom nije baš štimalo. Elem, nakon tri sata Burton završi snimanje, rukova se sa rediteljem Delićem i podiže ruku uzvikujući: Špektar, Špektar…Nije me zaboravio, ljubi ga majka. Prišao sam mu zajedno sa Hidajetom Delićem-Degijem, zvaničnim fotografom filma Sutjeska, kojem je ovo bila prva prilika da slika Burtona onako kako on želi. Za par minuta smo snimili fotografiju kako Burton čita Spektar, ali ga je onda Degi peglao gotovo sat vremena da njemu pozira. Te skini šinjel-obuci šinjel, klekni-ustani, nišani, nasloni se na drvo. Bilo mi žao čovjeka koji je nakon svega, dok smo se rukovali, kazao: “Danas sam radio više za vas nego za gospodina Delića”.
Kad sam se vratio u Sarajevo u redakciji gotovo da nisu mogli povjerovati. Napravili smo fantastičan plakat i dobro ispromovirali Spektar.
Gotovo 30 godina nakon toga, Memo Kundurović me je, za vrijeme ručka povodom promocije časopisa kojeg je pokrenuo Vlasta Mijović, upitao: “Trideset godina imam dilemu da li je ono s Burtonom bila fotomontaža ili stvarni snimak. Senad Prašo mi je tvrdio kako je to bila fotomontaža i kako je nemoguće da se ono sve zaista dogodilo.” Odgovorio sam da je najbolje da mu sutra u Aventis donesem fotografije, a neka on prosudi da li su stvarne ili montirane. Kada sam mu ujutro donio desetak fotografija, nasmijao se i kazao – čestitam!