Piše: Ekrem Dupanović
U to doba (1985), u Bosni I Hercegovini je pripreman prvi zakon o maloj privredi (privatnim poduzećima) i ja sam u tom zakonu vidio šansu za svoju agenciju. Otišao sam u Ljubljanu i prijatelju Jerneju Repovšu, direktoru agencije Studio Marketing Delo, objasnio šta želim zamolivši ga da mi uradi feasibility studiju, predloži naziv agencije i da urade vizuelni identitet. Za mjesec dana dobio sam kompletan projekat. Agencija se trebala zvati NEMA PROBLEMA. To je bila asocijacija na sve odgovore koje su Sarajlije davale strancima za vrijeme XIV Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984. Što god bi stranac upitao bilo kojeg prolaznika na ulici ili čovjeka u Organizacionom komitetu, odgovor je uvijek bio samo jedan – No problem! Čak su za vrijeme Igara stranci štampali majice na kojima je pisalo NO PROBLEM i dijelili ih po ulicama. Osim te asocijacije, Jernejov prijedlog za naziv agencije asocirao je na osnovni posao kojeg agencija radi – rješava probleme svojih klijenata. Njihov dizajner Zdravko Papič je napravio sjajan vizuelne identitet – tri lika u smokinzima i s leptir kravatama kako zagrljeni plešu. Smatrao sam da već imam agenciju te da je sve ostalo čista formalnost. Pokazat će se da nije i da sam, kao mnogo puta do tada, a i poslije toga, bio poveden idejom i srcem, a ne razumom.
S projektom u rukama otišao sam kod Zlatana Karavdića (evo sad sam, dok ovo pišem, ustao u znak poštovanja prema ovom čovjeku), predsjednika Skupštine Bosne i Hercegovine, koji je bio autor novog zakona i u kojeg sam ja polagao sve svoje nade. Bili smo dobri prijatelji i nije mi bio problem dobiti termin za sastanak. Nakon prezentacije ideje i dokumenata koje sam imao kod sebe, Zlatan me upitao: “Koliko ja vidim iz svega ovoga, ti imaš namjeru prodavati samo pamet, odnosno, ideje?” “Tako je,” odgovorio sam. “To neće moći,” rekao je Zlatan. “Zakon predviđa da u cjelokupnom procesu mora biti i rada oplemenjenog ljudskom rukom. Možeš prodavati ideje, ali drži negdje iza vrata neko polovno sito za sito-štampu, pa kada ti dođe inspekcija, ti kaži kako vi ponekad štampate na situ.” Bio sam beskrajno zahvalan Zlatanu na spremnosti da mi pomogne, ali sam ipak odlučio da se ne švercujem nego da sačekam bolja vremena.
Agencija OSSA
Novinska kuća Oslođenje je tada u svom sastavu imala marketing agenciju OSSA (OSlobođenje SArajevo) koja je bila tržišni lider. Otišao sam kod direktora kojeg sam dobro poznavao i za pet minuta smo se dogovirli da dođem raditi na pozicji šefa tima za sportski i turistički marketing. Sponzorstvo me je snažno privlačilo i želio sam se okušati na tom području. Pošto mi, kao vođi projekata, posao nije bio samo da donosim već i da trošim novac, strmoglavio sam se već na prvom projektu. Samo zahvaljujući činjenici da je direktor Jusuf Arnautović, koji je vjerovao u mene, sakrio u svoju ladicu finansijki izvještaj mog prvog projekta, nisam naglavačke izletio iz Oslobođenja. Loše sam kontrolisao troškove, napravio sam gubitak. Opekao sam se žestoko, naučio na toj grešci i više se slične stvari nisu ponavljale. Ubrzo sam, od projekata na kojima sam radio, zaradio dovoljno novca da pokrijem gubitak na prvom poslu.