Piše: Ekrem Dupanović
Nakon silnih olimpijskih uzbuđenja i velikog izazova kojeg je predstavljala televizijska serija “Skijajmo svi”, život se vratio u kolotečinu, ponovo je nedostajalo posla, iako sam se ja silno trudio da ga izmislim što više.
Radio je postao “pretijesan” za mene
Dolazio sam na posao u devet sati i završavao sve svoje obaveze, pa i više od toga, do jedanaest. Da ne bih, kao mnogi drugi, tada išao u kafanu, odlazio bih u obdanište po svoju kćerku Asju koja nije htjela ići na spavanje baš u to doba. Otišli bismo na Stojčevac, igrali sei šetali. Jednog dana sam shvatio kako mi je 35 godina i kako brda mogu pomjerati, a ja usred radnog dana šetam s kćerkom po Stojčevcu (omiljeno izletište Sarajlija pokraj Ilidže, imanje na kojem je vila koju je Tito koristio za vrijeme svojih posjeta). Radio je postao “pretijesan” za mene, osjećao sam se skučenim, teško sam disao, za mene tu više nije bilo izazova. Sjeo sam i napisao otkaz. Tražio sam sporazumni raskid radnog odnosa u roku od 90 dana, kako je bilo propisano zakonom. Kada sam direktorovoj sekretarici predavao otkaz ni na kraj pameti mi nije bilo da ću ga ispoštovati. Ma gdje ja da odem s Radio Sarajeva nakon 15 prelijepih i kreativno vrlo uzbudljivih i uspješnih godina? Imao sam sve. Sjajan brak, supruga Vedrana je vodila svoj kozmetički salon koji je uspješno radio, ja sam imao honorare koje sam zarađivao radeći izavn radnog vremena marketing projekte za mnoga poduzeća (nisam ja njima nudio posao, već su oni nalazili mene). Nije mi falilo ništa, osim više posla na radiju od devet do četiri. Nisam se htio dosađivati.
Nisam znao gdje ću, ali sam znao da moram otići
Kada sam 90-og dana ipak krenuo po svoju radničku knjižicu, bio sam pod stresom. Nisam bio u stanju čak ni auto da upalim, već sam pozvao Vedranu da me odveze do Radija. Otišao sam kod sekretarice po moju radničku knjižicu. Nasmijala se i rekla kako je direktor poručio da se uozbiljim i vratim na posao. Pitao sam gdje je direktor (Zija Dizdarević), kazala mi je da je ispred RTV doma i da čeka auto jer kreće u Prištinu na sastanak JRT-a. Izletio sam van i u zadnjem trenutku zaustavio auto. Zamolio sam direktora da razgovaramo. Tražio sam da prihvati moj otkaz. Rekao mi je kako mi to nije pametna i mudra odluka te kako je on svjestan da moj rad vrijedi više od plate koju primam, ali da mi, zbog sistema uravnilovke, ne može dati veću platu. Ja sam odgovorio da me plata ne zanima, da ću ostati raditi i za manju platu, ako mi obezbijedi više posla. Pokušavao sam ga uvjeriti kako me novac ne zanima jer ga imam dovoljno, ali da ne želim u 35. godini veći dio prijepodneva provoditi u šetnji s kćerkom već da ću to raditi kada budem imao unučad. On je ponavljao jedno te isto, ja sam, takođe, ponavljao jedno te isto. I tako smo stajali pored auta i nadmudrivali se dok ja konačno nisam odlučio da definitvno odem. Nisam znao gdje, ali sam znao da sa Radio Sarajeva moram otići. I otišao sam.
Bilo je to 1. oktobra 1985. godine, tačno na dan kad sam kročio u zgradu Radio-Sarajeva petnaest godina ranije.
Da sam dobro radio, rješavao probleme i bio od koristi Radiju, priznat će mi raja s radija pet godina kasnije. Nakon “demokratskih” izbora došla je nova vlast, direktora više nije postavljao Socijalistički savez uz obaveznu konsultaciju sa Savezom komunista, već nove vlasti putem konkursa. Kada je bio raspisan prvi konkurs, nekolicina vrlo uglednih novinara su došli kod Vedrane u salon (nalazio se preko puta) da se raspitaju gdje sam. Bio sam u Zagrebu na pripremama fudbalske reprezentacije za Svjetsko prvenstvo Italija 1990. Kazali su da žele da konkurišem za direktora Radio Sarajeva. Još su dodali: “Dok je Ekrem bio kod nas, pušili smo Marlboro, sada jedva imamo za Drinu”. Nisam se prijavio na konkurs, već sam bio u sasvim drugom filmu.
Osam godina kasnije, međunarodna zajednica je vodila projekat osamostaljivanja javnog radiotelevizijskog servisa od politike. Tražili su novog direktora. Angažovali su Slovenca Tomaža Peroviča, direktora POP TV, kao konsultanta. Pozvao me je na sastanak i predložio mi da se kandidujem. Pitao sam ga odakle mu ta ideja kada se i ne poznajemo. Kazao je da je nekolicina ljudi, čije mišljenje cijeni, predložilo mene. Bio je to veliki izazov. Podnio sam kandidaturu. Nakon par dana sam se predomislio i sutradan sa ženom i djecom i otišao 15 dana na odmor u Tursku. Znao sam kojeg će dana biti obavljeno imenovanje. Predveče, dok smo večerali na hotelskoj terasi, zazvonio je mobitel. Na liniji je bio Tomaž Perovič: “Ako si to želio – uspio si. Odbor za imenovanje je zaključio das i nezainteresiran, jer da ozbiljno misliš, ne bi bio na odmoru nego ovdje sa nama na sastanku. Odgodili smo imenovanje direktora za sutra.” Bio sam sretan, zaista nisam želio raditi taj posao, imao sam druge planove u životu.