Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović, ekrem@www.media-marketing.com
Foto: Vadim Rudenko
Klavirskim recitalom Vadima Rudenka sinoć su u Narodnom pozorištu otvorene 22. Sarajevske večeri muzike. Rudenko je maestralno izveo djela Bacha, Mozarta, Brahmsa i Rahmanjinova. Sarajevo će i naredna četiri dana biti centar klasične glazbe u regionu. SVEM će u subotu zatvoriti Ivo Pogorelić izvedbom jednog od najznačajnijih djela pijanističke literature, Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u ‘f’ molu Frederica Chopina.
Niti sam ja muzički kritičar da bih komentarisao Rudenkov sinoćni recital, niti mi to pada na pamet. Bilo je fantastično i to je sve što kanim (i znam) kazati. Htio bih reći nešto o emocijama koje je ta muzika izazvala kod mene vraćajući me u vrijeme kada smo radili na sponzorskim projektima Sarajevske filharmonije u sezoni 1991/92.
Godine 1990. u jugoslovensko-švicarsku agenciju IMS STUDIO 6 (čiji sam bio direktor), primio sam mladu dizajnericu Aidu Bambur. Već prvih dana pokazala mi je svoj diplomski rad, vizuelni identitet Sarajevske filharmonije. Dopalo mi se i pozvao sam Ninoslava Verbera, direktora Sarajevske filharmonije da pogeda dizajn. Dopalo se i njemu pa smo se dogovorili da ćemo Filharmoniji pokloniti dizajn i platiti produkciju komunikacijskih materijala i plakata. Takođe smo se dogovorili da će IMS STUDIO 6 preuzeti na sebe iznalaženje sponzora za Filharmoniju i realizaciju njihovih sponzorstva. Tim dogovorom sam ‘osudio’ sebe da, htio ne htio, sad i ja moram odlaziti na koncerte. Srećom, mislio sam, Filharmonija ima samo jedan koncert mjesečno (zadnji petak) pa ću izdržati. Nisam ni pomišljao da će mi uskoro biti žao što tih koncerata nema mnogo češće, barem dva sedmično. Možda je toj naprasnoj ljubavi doprinijeo i maestro Uroš Lajovic koji je dirigirao prvim koncertom. Zaljubio sam se u klasičnu muziku na prvo slušanje. Još više na večeri poslije tog prvog koncereta u Domu pisaca gdje me je Uroš totalno očarao. Postali smo veliki prijatelji i to prijateljstvo traje i danas.
Vrlo brzo smo dogovorili nekoliko sponzora od kojih je meni najdraži bio Florami iz Mostara, Hepokova tvornica cvijeća čiji je direktor Rade Grgur svakog zadnjeg petka u mjesecu, rano ujutro, lično nadgledao branje ruža koje su naveče, kod ulaska u Narodno pozorište, poklanjane damama. Svaka bi dobila po jednu ružu. A one su, pod strogima nadzorom direktora Grgura, morale biti dugačke i ravne stabljike i bez trnja. Promatrao sam žene kada bi dobijale ruže. Rat je bjesnio u Hrvatskoj i kucao na vrata Bosne i Hercegovine. „Kako lijepa gesta u ovako ružna vremena,“ prokomentarisala je jedna starija gospođa. Žene su dočekivane ružama, a muškarci čašom šampanjca. Rat nije dozvolio da se sezona završi. Kasnije, pošto sam ostao sam u Sarajevu, shvatio sam da mi nedostaju tri stvari: porodica koju sam poslao u Sloveniju, odlazak na tržnicu subotom i koncerti Sarajevska filharmonije. Beskrajno sam uživao na koncertima. Na svaki sam nosio svoj blok toneći u kreativno razmišljanje i zapisujući sve što bi mi palo na pamet.
Nakon godinu i po dana rata otišao sam u Sloveniju i počeo saradnju sa magazinom Manager. Prvi projekat koji sam uradio bio je Decembarski koncert Managera u Cankarovom domu za 1300 gostiju. Koncertom je, naravno, dirigovao maestro Lajovic. Taj se koncert izvodi već 23 godine i predstavlja glavni kulturni događaj slovenskih menadžera.
Svega sam se toga prisjećao sinoć dok sam slušao klavirske egzibicije Vadima Rudenka.
Kultura i umjetnost u regionu su suočeni sa sve manjim državnim budžetima. Za obzbiljne projekte potrebni su sponzori. Ali niti oni koji traže sponzorstvo znaju kako zatražiti, niti oni koji daju (čast izuzetcima), znaju kako dati. Institucije kulture i umjetnosti bi najradije da sponzorima prodaju svoju potrebu za novcem, ali to sponzore ne zanima. Zanima ih vrijednost koju dobijaju za svoj novac.
Šteta je da se oglašivačke i PR agencije ne žele baviti sponzorstvom u kulturi i umjetnosti. To je budućnost njihovog posla, naročito budućnost piara. Samo tu budućnost treba prepoznati, treba se malo zainteresirati, malo istraživati, ali kao da to nikoga ne zanima. Isplati se, vjerujte, probao sam i radio na takvim projektima. Sponzorstvo u kulturi i umjetnosti ima prestiža i sjaja, mnogo više od poslova na kojima sada radite. Ja se neću baviti konkretnim sponzorskim projektima, ali, zajedno sa Amirom i Adnanom želim pomoći. Zato smo 22.12. prošle godine pokrenuli portal Art&Business (www.artbizmag.com) posvećen sponzorstvu u kulturi i umjetnosti, u Adriatic regiji. Na njemu možete pročitati mnogo tekstova koji argumentiraju zašto se baviti ovom vrstom sponzorstva i šta taj posao donosi.
Osim portala, 19. i 20. oktobra 2016. ćemo u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu organizirati Art&Business konferenciju o sponzorstvu u kulturi i umjetnosti. Pozvat ćemo iskusne ljude iz regije i svijeta da nam predstave uspješne primjere sponzorstva. Zaseban event u okviru konferencije bit će Art&Business Award, gala dodjela nagrada za najbolje sponzorske strategije u kulturi i umjetnosti.
Odaberite instituciju ili događaj koji najbolje odgovara klijentima vaše agencije (ili vašoj agenciji), nazovite telefonom, zakažite sastanak i dogovorite se. Uvedite sponzorstvo u umjetnosti na velika vrata u vaše agencije. Već nakon prvog projekta osjećat ćete se sretni, zadovoljni i isupnjeni. Predahnite malo od trčanja s pitcha na pitch, sponzorstvo u kulturi i umjetnosti je higijena za dušu i tijelo, za vaš jadni i napaćeni kreativni mozak.
Ninoslav Verber me uveo u svijet klasične muzike dok je bio direktor Sarajevske filharmonije, sa njim sam organizovao Managerski koncert u Ljubljani, sinoć smo zajedno sjedili na Rudenkovom koncertu. Ja kao gost, Nino kao predsjednik MAF Fondacije i direktor Sarajevskih večeri muzike.
Neprocjenjivo!
Sarajevo, 10. maja 2016.