Saša Savić, CEO MediaCom USA (New York), je prije par godina proglašen Advertising ličnošću godine u SAD. Kao i svaki ponosan sin, prvo je htio obradovati svoju majku koja živi u Sarajevu. Kad ga je saslušala samo je kazala: „Moj Saša, onolika Amerika i nikoga pametnijeg od tebe nisu mogli naći!“ Kada je drugi put dobio istu nagradu mati je samo kazala: „Zar opet?!“
Saša je prošlog četvrtka, 11 avgusta, bio gost Woman.Comm Cluba u prostorima Greenpark Space IT kompanije Simphony na Trebeviću gdje je članicama Cluba održao predavanje „Kako biti i ostati relevantan – kakva je budućnost komunikacijske industrije?“
Ovaj događaj će imati gotovo povijesni značaj u Sašinom životu.
Tog jutra, u četvrtak, svi vodeći advertising mediji u SAD su objavili udarnu vijest da Saša Savić napušta poziciju CEO MediaCom USA i prelazi na poziciju Chief Innovation Officera Media Comma za cijeli svijet.
Osim što je dobio novu i značajnu poziciju u okiru VPP-a, Saša je tog četvrtka na Trebeviću imao i svjetsku promociju svog prvog romana Četvrta violina. Irena Miličević Vukoja, direktorica Woman.Comm projekta je na činjenicu da Saša dobija novu poziciju i da će u Sarajevu napraviti promociju knjige reagovala tako što je poslije predavanja za Sašu i sve prisutne članice organizirala vrhunski party na Symphony terasi sa koje se pruža najljepši pogled na Sarajevo i, u ime Cluba, kupila Sašinu knjigu za sve članice Woman.Comm Cluba koje su bile prisutne na Trebeviću. Osim što su članice dobile prve primjerke knjige i Saša je dobio jedan primjerak jer ni on svoj roman prvijenac nije vidio prije dolaska u Symphony. Irena je još toplu knjigu donijela iz štamparije.
Treća stvar koja će siguro biti zabilježena u Sašinoj biografiji odnosi se na njegov novi projekat kroz koji želi obezbijediti da izbjeglice iz izbjegličkih logora diljem svijeta pronađu legalan posao dostojan čovjeka. „U Americi trenutno nedostaje sedam miliona radnih mjesta. U svijetu je 100 miliona izbjeglica. Među njima ima vrhunskih inženjera, tehnologa, ekonomista, univerzitetskih profesora, umjetnika… Ako bismo uspjeli zaposliti samo 1% njih, to je milion visokokvalikovanih ljudi. Trenutno se svijet trudi da im kupi cipele i odjeću, da ih nahrani. Njima ne treba to već šansa da rade i zarade i tim novcem uzdižu svoje porodice. I ja sam bio izgbjeglica iz Bosne u Pragu i došao sam do New Yorka jer sam dobio šansu koju sam iskoristio.“ Sav honorar od knjige Četvrta violina Saša će uložiti u fond za zapošljavanje izbjeglica. Prve knjige je kupio Woman.Comm Club i tako postao prvi donator jednog velikog i nadasve korisnog i humanog globalnog projekta. Kada se bude pisala povijest projekta, ova činjenica mora biti zabilježena.
E.D.: Kakve utiske nosiš s Trebevića?
Saša Savić: Meni je bilo super. Prvo, biti ponovo u Sarajevu i sresti se sa pametnim ljudima, a ovaj put sa pametnim ženama. Sarajevo je uvijek imalo bezbroj pametnih, jakih i ambicioznih žena i bio sam sretan da neke od najboljih upoznam na Trebeviću. Kad razmisliš o tome, ne samo ovdje već i u cijelom svijetu, žene postaju motorna snaga u našoj industriji. Mislim da to nije neko iznenađenje zato što su žene mnogo bolje od muškaraca kad treba slušati, misliti i donijeti prave zaključke. Prema tome, ono na čemu se zasniva naša industrija, a to je da shvatiš klijenta, da rzumiješ kako on ili ona misle, o čemu sanjaju i čemu se nadaju, ja mislim da su žene na toj strateškoj strani naše industrije uvijek bile bolje od muškaraca. Taj kvalitet sad prelazi u glavni razlog zašto su žene sve češće na čelnim pozicijama medijskih i kreativnih agencija, marketing odjela velikih svjetskih kompanija i to uopšte nije slučajno.
Na Balkanu se vjekovima vodila borba za emancipaciju žene i poziciju muškarca kao gazde. Ja mislim da je velika šansa ne samo za reklamnu industriju već i za cijelo društvo da reklamna industrija s prisustvom žena pokaže svima ostalim kako se može i šta treba.
Dakle, četvrtak je meni bio super iz više razloga, a jedan od njih je bio da mogu dati podstrek svim djevojkama i ženama da budu još ambicioznije i da imaju još jači glas te da se nikad ne osjećaju inferiorno ni u kojoj varijanti na ovom području.
E.D.: Tema tvog predavanja je bila ‘Kako biti i ostati relevantan i kakva je budućnost komunikacijske industrije’. Možeš li sad tu budućnost malo sažeto objasniti.
Saša Savić: Na jednu stranu sve ove promjene koje donosi tehnologija, sve ove pomjene koje se dešaaju iz različitih razloga: korona, brzina života, način na koji komuniciramo međusobno i sa brendovima – sve se mijenja. U tom strašnom vihoru i brzini pomjena teško je ostati informisan, shvatiti šta se dešava i šta će se desiti, ostati relevantan. Prema tome budućnost reklame, reklamne industrije i marketinga je veoma vezana za našu sposobnost da pratimo sve te promjene i izvodimo prave zaključke na osnovu kojih ćemo mijenjati naše firme i način na koji im doprinosimo. Mislim da je naša industrija više od sto godina bila zasnovana na tome da su samo talentovani i pametni ljudi bili početak i kraj svega, a podatci, mašine i kompjuteri su poprilično nove stvari koje su na velika vrata ušle u našu industriju. Da bi se ostalo relevantnim, da bi se stalno učilo i radile inovacije, mislim da je vrlo važno da veliki dio posla kojeg sad rade ljudi moramo prenijeti na mašine, kompjutere i algoritme da bismo oslobodili sebi prostor za smišljanje sterategija i ideja. Veliki problem, kojeg sad industrija ima, jeste da se pametni ljudi dave u velikom broju kampanja i količini manuelnih radnji da bi se kampanje u digitalnom svijetu uopšte mogle desiti. Dakle, industrija i reklamne agenije moraju nešto promijeniti u načinu ka koji razmišljaju o samima sebi i da o sebi razmišljaju kao o tehnologiji, kao o tehnološkim kompanijama na prvom mjestu pa tek onda kao o kreativi i svemu ostalom. Još uvijek je previše onih koji misle na način: „Haj’mo napraviti televizijsku reklamu pa ćemo onda razmišljati o svemu ostalom. To je stvar prošlosti i što se prije probudimo to ćemo biti uspješniji.
E.D.: Vodio si Media.Comm u Americi. Agencija čiji se godišnji budžet mjeri u milijardana dolara, zahtjeva od svog CEO-a puni angažnan, puno rada, a ti si uz sve to našao vremena da napišeš i svoj prvi roman. Šta ti bi da napišeš knjgu?
Saša Savić: Dobro pitanje. Ne znam. Prvo sam mislio da ću knjigu napisati u avionu pošto sam toliko putovao po svijetu i toliko imao dugih letova da je prva misao bila kako će knjiga biti napisana na trideset hiljada fita. To se vrlo brzo pokazalo nepraktičnim pa sam onda uglavnom prešao na pisanje kasno u noć. Da nije bilo corone vjerovatno je nikad ne bih završio. Mislim da sam bio navr’o da je izdam zato što se bojim da ljudi uskoro neće čitati knjige jer naša sposobnost da držimo koncentraciju na nečemu duže od 2-3 minute polako ali sigurno nestaje, naročito kod mladih ljudi. Ta priča koju sam ja skoro trideset godina nosio u sebi je priča koju sam, kad god bih došao u Sarajevo zadnjih deset godina, morao svojoj raji na njihovo traženje pričati kako sam išao u Rumuniju da tražim drvo. Knjigu sam pisao pet-šest godina. Ona govori o prvim mjesecima mog izbjegličkog života, o periodu između moje karijere na radio-televiziji u Sarajeve i moje karijere u reklamnim agecijama i marketingu. To je bio period kad sam pokušavao da nađem svjetlo na kraju mog tunela. Sada, svi pričaju o izbjeglicama radi Ukrajine i radi 100 miliona izbjeglica koji vjerovatno imaju slična ili ista pitanja koja sam ja imao našavši se u Pragu kad je rat počeo. Prema tome, ja sam sretan da je knjiga konačno izašla jer mrzim da počnem stvari da ih ne dovršim. Pisanje ove knjige je najteža stvar koju sam uradio u životu zato što ona nije sastaljena od kratkih priča, kakve najčešće pišu ljudi koji se u neko doba odluče da napišu knjigu. Ispričaš desetak, dvadeset priča po četiri-pet stranica i eto ti knjige. Početi pisati roman od preko 300 strana je prilično nesvakidašnja stvar. Znaš me već dugo i znaš da sam uvijek imao strašnu sposobnost da sebi zadam neke megalomanske projekte i ambicije. Ja najbolje funkcionišem kad sam sebe dovedem u neki belaj. Onda moram dokazati i sebi i drugima da nešto mogu i moram.
E.D.: Jednom si za Media Marketing izjavio: Ovdje sam zato što sam uvijek ispunjavao obećanja koja sam davao sebi i drugima. Knjiga je jedno od tvojih velikih obećanja sebi!
Saša Savić: Jeste i nadam se da će se ljudima svidjeti. Ljudi, koji su je pročitali dok je bila u rukopisu i koji su pisali rane kritike, su govorili da im se jako dopada. Ja sam iznenađen jer je to ipak moja prva knjiga. Nikada u životu ništa nisam radio polovično, dovoljno dobro nije dovoljno dobro i za mene, ako nemam osjećaj da sam zadnji atom intelektualne i fizičke snage dao, ja to neću dati iz svojih ruku. Nadam se da će ljudi čitati knjigu, da će je voljeti, da će iz nje izvući neke pouke.
E.D.: Otkud bosanski javor kao tema?
Saša Savić: Bosanski javor postoji kao činjenica, to je specijalno drvo za gudačke instrumente. Iako je piča u knjizi o tome, meni je to više kao neka alegorija zato što je taj bosaski javor, koji je, možda, i najkvalitetniji bosanski produkt, toliko rijedak i jako ga je teško naći. Kad god mislim na Bosnu, kad god mislim šta bi ova zemlja mogla i trebala postići i biti, uvijek tražim to nešto što je rijetko i vrijedno. Naći to treba ti i vremena i volje, trebaš imati cilj, a ljudi nažalost često odustanu od te potrage prije nego što su išta postigli.
E.D.: Da li je Bosna osnovna poruka koju si želio prenijeti ovom knjigom ili nešto drugo?
Saša Savić: Ne znam baš da li je Bosna, ali jesu Bosanci. Knjiga je za cijeli svijet, a naročito za Bosance. Ja nisam pisao knjigu o svojoj karijeri i svojim uspjesima. Ja sam samo na početku i na kraju dao nagovještaj da ja jesam došao do Njujorka i da jesam to što jesam, da imam život uspješnog čovjeka. A cijela knjiga je o problemima i o situaciji u kojoj sam ja bio i kroz koju sam prolazio i koja je u to vrijeme izgledala bezizlazno. Dakle, poruka je svim ljudima koji svoju situaciju danas vide kao neki živi pjesak da ako misliš na sutra, a ne samo na to koliko ti je loše danas, može ti se desiti da dođeš do Njujorka, ili ne baš do Njujorka ali ipak do nečega o čemu sanjaš. S te strane mislim da knjiga može djelovati motivirajuće. Ja sam uvijek želio dobaciti do Njujorka, a sada sanjam o Knjicu.
E.D.: Govorio si o izbjeglicama. Imaš jednu veliku ideju kako da im pomogneš i da u tom pravcu pokreneš cijeli svijet. Da li je vrijeme da nam nešto kažeš o tom pojektu ili je još rano?
Saša Savić: Ja bih te zamolio da o tome javno porazgovaramo kada se to dogodi. Sada možemo samo na nivou ideje.
Kad sam ja bio u njihovim cipelama, kad sam bio izbjeglica, strašno bih se ljutio kad bi mi neko dao sadaku, milostinju. Ja sam tražio i nadao se da mi neko da šansu, da mi da posao. Kada vidim izbjeglice po kampovima u Bosni i po cijelom svijetu pomislim na to kako se cijeli svijet zauzeo da se njima kupe cipele, hrana i ne znam šta sve drugo ne, a ja bih da im ne dajemo sadaku nego da im nađemo poslove u ovom novom društu i to poslove koje oni znaju raditi i za koje su motivisani, da im damo pravu šansu da žive život koji je vrijedan čovjeka. Kad znaš da u Americi trenutno ima sedam miliona otvorenih radnih mjesta, što mi ne bsmo našli motivisane ljude u izbjegličkim kampovima kojih ima po cijelom svijetu i našli pravnog načina i ekonomskog rezona da ih zaposlimo i da oni sa svojim platama finansiraju svoje porodice, da pokrenemo jednu platformu koja funkcioniše na taj način. Ako od današnjih sto miliona izbjeglica zaposlimo samo njih 1%, to je milion ljudi. Dakle, biznis može pomoći ljudima u nevolji, a ne neki dobrotvorni porilozi. I to je super, ja doniram stalno i činim to od srca, ali znam da to nikome ne rješava poblem. Ljudima treba pužiti šansu da se zaposle i da imaju dobre poslove. To je mnogo bolje nego im dati sto ili dvjesto dolara.
E.D.: Kakav ti je plan sa knjigom. Prevest ćeš je na nekoliko jezika. Hoćeš li se sad posvetii njenom plasmanu?
Saša Savić: Vjerovatno ću sad, kad se vratim u Ameriku, imati nekoga ko će se brinuti o tome jer mene čeka moj novi posao. Hajde sad da pustimo knjigu neka živi svoj život pa joj se nakon nekog vremena možemo vratiti da vidimo kako taj žiot ide.
E.D.: Chief Innovation Officer. Šta će konkretno biti tvoj posao?
Saša Savić: Moj zadatak će sad biti da odredim područja u našoj industriji za koja se svi moramo zauzeti da bi probali nove stvari, da bismo kreirali novi način na koji radimo biznis te da bismo kreirali kako će izgledati naša industrija i naše kompanije u budućnosti. I sve to, naravno, u isto vrijeme za sve velike klijente koje imamo jer se svi oni pitaju u šta da ulože sredstva, koje znanje moraju imati u svojim timovima da bi bili uspješni u budućnosti. Dakle, definisati produkt naše industrije u budućnosti.
E.D.: Hoće li to sad biti malo mirniji posao bez svakodnevnih frustracija?
Saša: Neće biti mirniji, ali će biti drugačiji. Sad sam zadužen za MediaCom u cijelom sijetu i vjerovatno će biti više putovanja, što je na neki način OK jer sam ja želio da budem više u Americi kad su djeca bila manja. Sad su već tinejdžerke i imaju svoje živote tako da mogu više putovati. Mene je uvijek više interesovala budućnost nego ono što danas radim tako da imam šansu da se fokusiram na budućnost.
