Razgovarala Karolina Marolt, Marketing Magazin
Bob Pickard, predsjednik azijsko-pacifičke grupacije Huntsworth i jedno od najpoznatijih lica u svjetskoj industriji odnosa s javnostima, ujedno je i osnivač poznate kompanije s ispostavama u SAD, Kanadi, Singapuru, Koreji i Japanu. Na svjetskom komunikacijskom forumu u Davosu, koji će biti održan između 9. i 11. marta 2015., govorit će o komuniciranju klimatskih promjena i PR katastrofi globalnog zagrijavanja.
Proteklo je više od godinu dana od kako ste objavili prvi zapis o komuniciranju klimatskih promjena koji je izazivao brojne komentare i nekoliko mjeseci nakon njegovog pojavljivanja. Opažate li neke promjene u komunikaciji globalnog zagrijavanja?
Opažam da sve više ljudi otvoreno govori o klimatskim promjenama i izazovima s kojima se suočava struka odnosa s javnostima. Traženje rješenja za globalno zagrijavanje zahtijeva bolju komunikaciju, koja će podržati hrabre nosioce mišljenja koji će biti spremni da govore, i dovoljno novca. U odnosima s javnostima svjetske trgovinske zajednice vlada veliko pomanjkanje zauzimanja odlučnih stavova od strane lidera. Naša industrija bi i tu mogla uraditi mnogo više.
U nastavku prvog zapisa pišete o značaju češćeg ponavljanja saopštenja. Ipak postoji poteškoća, koju i vi navodite, da je segment globalnog zagrijavanja postao dio rutine i nije više uzbudljiv. Kako bi morao biti predstavljen da bi se to promijenilo?
Sve više ljudi doživljava klimatske promjene pa samim tim može i da pretpostavi teške posljedice koje se mogu dogoditi u svijetu podivljalog klimatskog zagrijavanja. Na internetu su na raspolaganju novi vizualizacijski alati koji ljudima pomažu da shvate šta se događa. Možda su najefikasniji alati fotografije suša, poplava i ekstremnih vremenskih pojava koje ostavljaju posljedice na ljudima. Vidim da mnogo više poduzetničkih lidera, koji uživaju veći kredibilitet kod političara, počinju govoriti o posljedicama globalnog zagrijavanja. To znači da su klimatske promjene pobjegle iz „percepcijskog geta“ gdje su tretirane kao vladin problem, odnosno, problem nevladinih organizacija.
Radili ste na komunikacijskim tržištim Azije i Sjeverne Amerike. Koliko se ta tržišta razlikuju?
Dvanaest godina sam proveo u azijsko-pacifičkoj regiji i dvanaest godina u Sjevernoj Americi. Razlike između tih tržišta su velike mada mislim da u osnovi komunikacija djeluje posvuda slično. Najuniverzalniji element pri tome je slušanje ljudi čime im pokazujete da su vam važni. Tako počinju da vas vole i da misle onako kako ste vjerovali da hoće. Dok je taj proces transparentan i dok se temelji na dozvoli, govorimo o etičkom uvjeravanju preko geografskih granica.
U objavama govorite i o zanimanju za globalnu komunikacijsku kampanju na području klimatskih promjena. Šta su najveći izazovi te kampanje koja bi obuhvatala različlita komunikacijska tržišta.
Globalno zagrijavanje je već poznata činjenica i zato komunikacija mora kreirati „zbiralište“ inspiracije gdje ljudi mogu naći informacije koje onda mogu upotrijebiti.
Već sam proboj kroz kongitivne prepreke, koje ljudi imaju u razumijevanju klimatskih promjena, je težak. Kada u to umiješaš još i kulturne razlike, nastaje novi sloj potencijalnog otpora kojeg treba uzeti u obzir. To nije mali problem. I, na kraju, kada sam provjeravao, u Ujedinjenim nacijama su bile 193 države i m njih postoji nevjerovatna raznolikost. I pored sve globalizacije kojoj smo svjedočili, čovječanstvo je još uvijek šareno društvo u kojem nismo toliko članovi globalne zajednice već smo više produžena ruka lokalnih zajednica. Kampanja u stilu „jedna veličina za sve“ ne bi bila najbolji izbor za globalnu klimatsku komunikaciju, posebno ako želimo čuti glas svakog pojedinca.