Jovan Jelovac, osnivač i predsjednik tek završene Beogradske Nedelje Dizajna, čudotvorac i veliki zaljubljenik u kreativne industrije, čovjek koji vjeruje u neograničene mogućnosti uticaja kreativnih industrija na razvoj čovječanstva, čovjek koji druguje s najvećim kreativnim umovima današnjice, tvrdi kako više neće biti Beogradske Nedelje Dizajna. Gotovo je! Nema više!
Želeći da provjerimo neke stvari koje je Jelovac najavljivao i prije početka BND-a, poslali smo mu pet pitanja koja su ga sustigla na odmoru u Grčkoj. Zahvaljujemo mu se što je i na odmoru odvojio par sati vremena i vratio nam odgovore u istom danu.
U danima koji su najavljivali početak Beogradske Nedelje Dizajna vrisnuli ste, nalik Ivanu Tasovcu prije par godina, najavljujući možda posljednju Nedelju dizajna zbog izostanka finansijske podrške. Hoće li BND ipak preživjeti?
Ne znam kako vrišti Tasovac, i ne znam da li je dobro ili loše što to ne znam… Ja sam, između ostalog, porodičan čovek. Koliko znam, Tasovac i svi u Filharmoniji, za dobro koje čine našoj sredini, primaju državnu platu i u nekakvom državnom prostoru, sa državnim budžetom, obavljaju svoju delatnost. Druga stvar je što je to sve, verovatno, neadekvatno naspram njihovog doprinosa ovom društvu. Situacija sa BDW-om je potpuno drugačija. Razlika je drastična, što bi rekli kod vas u Sarajevu. Mi ne samo da radimo besplatno, nego, kao neprofitno udruženje građana ulažemo na kraju još i sopstveni novac da bi se BDW održao, bez da imamo podršku čak ni u nekom prostoru ili bilo kom uslužnom segmentu realizacije festivala, tipa neki razglas ili neka lampica, projektorčić… A pitali smo, nije da nismo. BDW nije dobio ni jednog jedinog dinara podrške za festival u 2012. niti od Grada niti od Države. Od osnivanja do sada, kada je i dobijao, na primer, po bednih 5 do 10 000 EUR od Grada po festivalu/godini, odmah ih je prosleđivao za rentu gradskim institucijama gde smo održavali festival, tipa Sava Centru ili Jugoslovenskom dramskom pozorištu… A ostvario je svetski media value koji ime Srbije, Beograda i celog regiona povezuju sa rečima progres, dizajn, svetski, inovativan, najbolji itd… od preko milion EURA! Dovoljno je da nas jedan londonski Financial Times drži za jednu od tri najbolje konferencije na svetu, a da je milanski Il Sole 24 Ore samo zbog BDW-a stavio Beograd na vrh liste gradova koje treba posetiti turistički i da Blic, B92, Politika, RTS, Danas i svi ostali iz regiona objavljuju jako kvalitetne kilometarske tekstove koje njihovi najbolji novinari naprave na BDW-u, o jako važnoj temi, o kojoj inače ne bi nikada pisali… E sad, da li mi baš izgledamo kao idioti, ili mazohisti, ljudi kojima je potrebno mučenje, nerviranje ili ne daj bože, ulazak u dugove, pa da nas tehničari, rasvetljivači, rentijeri bilborda ili štampari jure mesecima zbog dugova, da bi Beograd bio na svetskim naslovnicama, na primer “Wallpaper”-a, zbog nečeg drugog sem Ratka Mladića? Ne, nego naprotiv, mi smo produhovljeni ljudi dobre volje, koji veruju svojim partnerima u društvenoj zajednici da trebamo i dalje praviti BDW, za naše opšte dobro. Mi smo ljudi koji su lojalni svojoj misiji razvoja društva znanja u Srbiji i regionu.
Ukratko: krivi smo sto živimo i radimo po celom svetu, a volimo Beograd i Balkan, i još smo uspešni u poslu koji obavljamo u korist našeg društva!
Pre godinu dana smo najodgovornije ljude u gradskoj kulturi pitali: znamo da je kriza, slažemo se da je od BDW-a važnije da se opet otvore muzeji u Beogradu, znamo da se vi, kao odgovorni ljudi, mučite da finansirate kulturu u Beogradu sa tako malim budžetom, da li želite da zajednički pretvorimo BDW u bijenale, ili trijenale, pa da sačekamo neka bolja vremena, da odgovorno planiramo budžete, a da ovo vreme potrošimo možda kvalitetno drugačije? Jer, ima puno planova za razvoj BDW-a koji ne koštaju tako puno kao festival. I predložili smo, na primer, znatno jeftiniji razvoj dokumentacije BDW-a, da završimo taj elektronski fond svih predavanja, koji bi bio besplatno dostupan svim građanima. To bi bila lepa alternativa – jer BDW poseduje arhivsku građu od preko 200 sopstvenih ključnih svetskih predavnja iz oblasti svih grana kreativnih industrija, najvažnijih umova 21. veka, koju tvrdimo nema niko na svetu u ovom trenutku, čak ni najjači fakulteti ili državne institucije u Londonu, Njujorku ili Milanu! To je bila naša ponuda Gradu.
Šta se desilo? Rekli su nam – odgovorno – nema potrebe, imaćemo traženi novac za vas, BDW je jedna od ključnih manifestacija Beograda, i mi prepoznajemo vaš napor, samo vi aplicirajte na konkurs. To je bilo u septembru 2011. Premotavamo napred do maja 2012, kada smo dobili dopis Ivane Avzner, da grad nema ni dinara za nas, par nedelja pred festival. A mi smo u maltene dnevnim kontakima sa ljudima iz gradske uprave upozoravali u decembru, januaru, februaru, martu… kako nailazi crvena linija kad više nema nazad, kada se potvrđuju spikeri, kupuju avio karte, plaćaju honorari, rezervišu hoteli, uvoze na ata karnet važne međunarodne izložbe, pozivaju ključni svetski mediji… ili zauvek gubi reputacija festivala i mesto Beograda na spisku nedelja dizajna. BDW košta preko 250.000 EUR, a mi smo od gradske uprave tražili podršku od samo 50.000 EUR i garantovali da ćemo sami nabaviti ostalih 200.000 EUR, kao što činimo svake godine. Verovatno nam se dan danas smeju kako su nas zeznuli i opet nas uvalili u privatne dugove. Priča BDW-a 2012 je priča o čistoj prevari, o partijskim podelama i korumpiranim interesima u Beogradu, koja bi se u pravnim sredinama rešila drugačije nego našim beskorisnim intervjuima koji nikoga ne zanimaju. Međutim, pustite boraniju koja se zove BDW, niko u Srbiji ne želi ni da shvati šta su kreativne industrije, a oni koji prave milione eura sa njima, tipa najjače beogradske reklamne agencije, sve od reda političke, ne kupuju čak ni karte svojim zaposlenima za BDW. Pročitajte šta o pitanju pranja novca i kontrole kroz “kulturu” kažu mnogo važniji i iskusniji ljudi od nas, na primer Miki Manojlović ili Kokan Mladenović, ili šta se desava sa Narodnim ili Muzejom savremene umetnosti, ključnim institucijama za razvoj jednog društva.
Mi smo ozbiljno bolesno društvo, koje je u slučaju BDW-a na pokušaj samolečenja od nas građana, reagovalo bukvalnim odsecanjem tog malog prsta – u ovom slučaju kreativnih industrija – koji je samoinicijativno želeo da pomogne u lečenju celog organizma. Još mi, koji se angažujemo, zaista na kraju ispadamo budale… Ne postoji apsolutno ni jedan ključni festival dizajna u svetu koji nije pod pokroviteljstvom grada i države, koga ne otvaraju gradonačelnik ili čak direktno predsednik države i to kao jedan od najvažnijih strateških pravaca razvoja društva, koga ne sponzoriše najjači nacionalni telekom, najjača banka, specijalni fondovi za razvoj gradova, inovacije, turizam itd, ili čak EU. Došli smo do toga da grad Beograd, ili država Srbija, nama ne žele da pomognu ni u tome što dovodimo desetak ključnih svetskih novinara svake godine u Beograd, za koje bi svako noramlan poželeo da dođu u njegovu zemlju ili njegov grad. To smo mi sve na kraju, kao udruženje, platili iz svog džepa, kad smo opet, u minut do dvanaest, shvatili kako su nas ponovo zeznuli; pogledali se u krug, i rekli – ‘ajmo brzo da se spašavamo sramote, ljudi’. Istovremeno, neshvatljivo je koliko se novca preliva preko “kulture” i za šta se daju pare. Normalno, kada su videli kako nas tretiraju Grad i Država, da smo zapravo “ničiji”, počeli su i najlojajlniji partneri BDW-a tako da se ponašaju, tipa zaposleni u nekim ambasadama i kulturnim centrima, pa sponzori, koji su odjednom počeli da krše dogovore, ucenjuju i slično. Jer, sve je to jako povezano, niko ne želi da troši vreme ni novac na autsajdere. Zamislite, BDW je autsajder u Beogradu, za sve donsosioce odluka, sem za publiku, medije, i svetske lidere! Znate, vrlo brzo dobijete “reputaciju”, i onda to kreće da se razvija samo od sebe. A naša reputacija je, pre svega, da smo nezavisni i da nam je jedino merodavan profesionalni razvoj i svetski stručni kvalitet. Takav stav nervira puno lokalnih amatera, a dodatno, to u Srbiji danas zapravo znači da nemate “leđa”. To je tako jednostavno. Profesionalni “bloodhounds”-i na ovom malom trzištu to nepogrešivo nanjuše. Nas kad odbiju ili prevare, ništa ne rizikuju, kako u društvenom, tako i u privatnom sektoru. Razne budale ili amatere kad odbiju, odmah ih zove tatica na popravni.
Neverovatno je šta se sve izdešavalo sa BDW-om 2012. i zato smo 100% sigurni da ga, na ovaj način i pod ovim uslovima, nikada više nećemo praviti u Beogradu.
I na kraju, zamislite o čemu mi sada pričamo? Umesto o bukvalno spektakularnom BDW-u 2012, koga je, uistinu, u zadnjem trenutku OPET spasila jedna neverovatno hrabra, istrajna i pametna šačica ljudi, saradnika, partnera, sponzora i pokrovitelja, iz preko 30 zemalja sveta poklonivši Beogradu i regionu još jedan festival koji će zlatnim slovima biti upisan u anale ne Srbije i regiona, nego Evrope i sveta, ako je sudeći po prvim reakcijama medija i učesnika. Umesto da pričamo, zašto ne i patetično, o roditeljima koji nam skoro uplakano prilaze na izložbama i zahvaljuju što njihova deca rade i žive kao kreativci, korisni članovi društva, zahvaljujuci BDW-u, o poslovnim ljudima koji nam čestitaju na vezama i projektima koje su ostvarili uz pomoć BDW-a, o studentima koji kažu da im tri dana predavanja na BDW-u vrede više od tri godine fakulteta… Ili o vodećim kreativnim umovima 21. veka, koji su iz preko 20 zemalja sveta došli na ovaj mali Davos kreativnih industrija baš u Beograd, od svih mesta, i poslali nam, na primer, ovakvu poruku posle festivala: “I would like to thank you at BDW for a fantastic experience in the beautiful city of Belgrade! It was truly amazing and extremely inspiring to take part of it and I will keep the memory forever. It gave me a lot of new knowledge, input, contacts and most of all great new friends! What you have done and hopefully will keep doing can’t be replaced by any other event. It’s unique and makes a difference. I also met Harri Koskinen briefly yesterday and he sends his regards to you all. It’s fun to have such a common experience to talk about.” Matti Klenel, Sweden.
Eto, to sve zajedno je bio BDW 2012. I zato, kao takav, više nije moguć.
Otvarajući Nedelju dizajna, ministar kulture u Vladi Republike Srbije se izvinuo u ime svih onih koji nisu prepoznali vrijednosti i značaj BND-a te mu nisu pružili podršku. Znači li to da iduće godine ova podrška neće izostati?
Po pitanju našeg cenjenog minsitra kulture, stvar je još prostija: BDW je hteo da se još jednom pokaže kao timski igrač, kao grupa normalnih ljudi koja na podršku uzvraća podrškom, valjda su nas tako roditelji vaspitali. Kao da to ne pokazujemo već skoro deset godina zaredom, praveći BDW pod sličnim, nenormalnim uslovima, kao zadužbinu za dobrobit svog okruženja… Mi smo, naime, i od Ministarstva kulture odbijeni na zvaničnom konkursu za podršku, i to sedmu godinu zaredom. Neko će reći: neverovatno. I onda smo zatražili razgovor i sa gospodinom Markovićem. On je pristao, i mi smo, verovatno previše oširno i emotivno za pretrpani raspored jednog ministra, izneli svoj stav o potrebi podrške i saradnje Minitarstva kulture i BDW-a. Da dodam – bez dlake na jeziku. On je izdržao taj sastanak dostojanstveno i, štaviše, dodelio nam, po prvi put u istoriji BDW-a, sredstva Ministarstva kulture. I za to mu skidamo kapu! Ne velika sredstva, i ne za sam festival/konferenciju BDW-a, za koju smo aplicirali, nego za jedan, nazovimo ga, pomalo amaterski bočni program, kakvih moram da priznam ima dosta po gradu, tipa Mikser, ili uzmite šta hoćete – ima ih milion samo u Beogradu, ali na neki čudan način to izgleda ljudi ovde vole. Jer, za taj program nam je onda dao, takođe, ne velika, ali za nas značajna sredstva i BELEF, i mi smo im na tome zahvalni. I promptno smo pozvali gospodina ministra da otvori BDW, a zatim smo napravili, potpuno neplanirano i uz velik napor, čak i specijalno otvaranje samo za BELEF, i njima takođe dali jako puno prostora u medijima i, sve u svemu, kreirali lep program za jedan popularni letnji festival za naše sugradjane, jer mi smo – ponoviću – lojalni i timski igrači, dobro vaspitani momci.
Ali, mi nismo nikakva vrsta Beer-festa ili besplatne popularne zabave za raju, kao neki naši nazovi “konkurenti” (i to postoji u bolesnoj kulturnoj ponudi Beograda – da se kulturne manifestacije smatraju konkurentma i jedna drugu ugrožavaju, kradu termine, sponzore i slično, umesto da se podržavaju, kao što se ceo svet međusobno podržava i umrežava!) i nismo umetnički / izvođački festival, nego smo jako retka manifestacija vrhunskih svetskih profesionalnih dometa jedne od ključnih grana za napredak čovečanstva danas – kreativnih industrija, a pre svega ključne za region poput našeg, bez industrijske proizvodnje. Takav festival ZNANJA zahteva podršku društva, jer je to, pre svega, verovatno jedini EDUKACIONI festival tog značaja i te veličine u regionu, kao i strogo neprofitan i kao takvog trzište prosto ne može samo da ga finansira u godinama krize! Mi prosto nismo intersantni duvandžijama i pivarima u toj meri koja je potrebna da Beogradu i regionu obezbedimo ovakav svetski festival – a da pravimo lokalnu zajebanciju, to ostavljamo kolegama. BDW-u treba od Grada i Države najmanje 100.000 EUR godišnje da bi postojao, što je kikiriki suma za njih i sramno je da mi nemamo taj ugovor sa društvom na jedan postojan, dug period, a da ovako lojalno ispunjavamo naš deo dogovora svake godine. Mi smo, sa BITEF-om i, samo delimično, Oktobarskim Salonom i Festvalom Plesa, verovatno ključni događaj u kulturnom kalendaru Grada i Države, a po svetskom rejtingu i media-value-u, kojeg generišemo, apsolutno bez premca! BDW je jedini festival na svetu koji je član BEDA-e, ključne profesionalne asocijacije koja je pozvana da kreira strategiju razvoja Evropske Unije od 2014. do 2020. godine, bez podrške naše države, iako smo sve molili za sastanke – od ministarstava, Predsedništva, gradonačelnika pa sve do Kancelarije za evropske integracije!!!
Da rezimiramo podršku u 2012.:, Ministarstvo kulture Srbije i BELEF su bočni projekat “100% Budućnost Srbije” podržali sa zajedno manje od 20.000 EUR, ali ako dodate još 2.000 EUR od opštine Stari Grad, 1.000 EUR od opštine Savski Venac i 5.000 EUR od SIEPE za ceo BDW, mi smo na kraju, bukvalno u nedelji festivala, verovatno na osnovu graje koju smo digli u medijima, dogurali do ukupne pomoći društva u iznosu od 25.000 EUR, iliti tačno 10% cene koštanja festivala. I zahvfgalni ssmo na tome! I ne samo to, apsolutno smo vredno odradili svaki dinar koji smo dobili, prema odredbama ugovora. Ali to nije dovoljno za opstanak BDW-a, a kamoli za razvoj.
Voda, Vatra, Zemlja, Sloboda… Nekoliko dana nakon silnih kreativnih uzbuđenja, kada su se prvi utisci sredili, kako ocjenjujete ovogodišnju Nedelju Dizajna?
Pročitajte u dnevnim izveštajima. Ozbiljna hrana za mozak i ozbiljan putokaz za budućnost, za sve pametne ljude sveta. Imate štiva za narednih godinu dana.
Možete li izdvojiti neke poruke Beogradske nedelje dizajna koje karakterišu sadašnji trenutak u umjetnosti?
Jedna ključna: Posle godina pogrešnih verovanja da se društvo može razvijati finansijskim špekulacijama i uslugama, zahvaljujući krizi i propasti međunarodnih tržišta, došli smo do suštine – proizvodnje čija je ključna iskra – kreativna industrija. Ne postoji ništa opipljivo na svetu što nije osmišljeno putem kreativnih inustrija, a kamoli oblikovano. Poslednji je trenutak da se mi, Balkanci, kao zemlje trećeg sveta sa potpuno uništenim industrijama, dozovemo pameti i investiramo u poslednje što nam je ostalo, kao u nekoj poetskoj pravdi, u znanje i kreativnost našeg naroda, kao poslednje šanse da se priključimo svetu.
EU je to već odlučila za sebe: period od 2014. – 2020. je proglašen godinama kreativne industrije EU, kao odbrana od Amerike, nafte i zemalja BRIK-a. Kada će Balkan da se priključi tom razvoju? Jednu stvar već imamo – kao zajedničko, neprofitno dobro za ceo region – Beogradsku Nedelju Dizajna, kao jedan od najcenjenijih godišnjih skupova lidera kreativne industrije celog sveta. To jest, imali smo ga.
Da li ipak postoji neka mogućnost za BDW 2013?
Što kažu naši, a i vaši: jok! Vidi gore.