Zvijezda Travel Channela i FoodNetworka, modni agent i TV voditelj Jonathan Phang pokazat će svoje kulinarske sposobnosti na NEM-u 2014 u posebnom događaju Gurmansko druženje s Jonathanom Phangom u amfiteatru hotela Radisson BLU Resort & Spa. Jonathan je više od 20 godina proveo planirajući karijere vodećih svjetskih modela u Londonu, Miamiju i New Yorku prije nego što je otvorio vlastitu agenciju za ljepotu. Godine 2013. Jonathan je objavio svoju prvu kuharicu, The Pepperpot Club, koja je nadahnuta obiteljskim receptima i nasljeđem. Bio je zvijezda i kulinarske serije Jonathan Phang’s Caribbean Cookbook, koja je prikazana na Food Networku. U njoj Jonathan putuje po Karibima i susreće lokalne chefove te kuha svoja omiljena jela nadahnuta Karibima. Serija je postignula uspjeh te je premijerno prikazana na Travel Channelu i tako dospjela do publike diljem Velike Britanije i EMEA-e. Početkom 2014. u Velikoj Britaniji emitirana je najnovija serija Jonathana Phanga na Travel Channelu, Jonathan Phang’s Gourmet Trains. Ona trenutačno osvaja zemlje EMEA-e
U svojoj ste se karijeri okušali u više posve različitih poslova. Što Vas je ponukalo da postanete profesionalni gurman?
Iskreno, oduvijek sam radio s hranom i to je oduvijek moja najveća strast. Međutim, pripadam generaciji u kojoj pojedinac i njegova strast nisu imali potporu okoline koja bi poticala razvijanje.
Moj otac je želio je da mu djeca postanu liječnici ili odvjetnici, a djeca mu nisu ispunila snove. Počeo sam kuhati još kao mali i to je oduvijek bila jedina stvar koja mi je zaista išla od ruke, ali kuhanje se u 70-ima nije smatralo ozbiljnom karijerom te nije bilo razvikano i popularno kao što je danas.
Kad je moja majka 2002. preminula, čvrsto sam odlučio da se ne zaborave njezini recepti i ono što me je stvarno potaknulo na ozbiljno kuhanje jest očuvanje baštine moje majke koja je bila fenomenalna kuharica. Tada sam se sve više počeo baviti kuhanjem. Potječem iz obitelji jako dobrih kuhara te što sam stariji, i što je moja obitelj sve manja, puno mi znači da mogu nešto ostaviti novim generacijama i da mogu odati poštovanje onima koji su me kroz život učili – odatle potječe moja strast za hranom.
Karijeru ste započeli u modnoj industriji. Koja su obilježja kulinarske umjetnosti koja nedostaju modnoj?
Hrana je neposredna. Ljudi često žele druge zadiviti ili im ugoditi baš preko hrane. Upravo mi, koji kuhamo, znamo kako je odličan osjećaj kad ste zadovoljni s hranom ili kako je to poražavajuće kad vam jelo ne uspije kako ste zamislili. Kod modne industrije, cijeli je fokus na slici te je standard dosta nedostižan, što me također privlači; volim kreativnost, fantaziju i ambicioznost koju ima moda. Ta obilježja u sinergiji s neposrednošću kuhanja, koje mi dopušta da usrećim svoje bližnje, pruža mi potpun i uravnotežen život.
Kakvu je promjenu zahtijevao prezalak s pozicije iza kamera na onu pred kamerama?
Na jednom događaju, potpuno neplanirano, upoznao sam producenta koji mi je ponudio da budem sudac na Britanskom Top Modelu. Nisam nikad razmišljao o radu na televiziji, ali radio sam u modnoj industriji više od 20 godina, nije me strah izreći svoje mišljenje i kada se pojavila prilika, rekao sam sebi zašto ne? – k tomu, plaća je poprilično dobra. Tako sam tri sezone radio kao sudac reality showa nakon čega me BBC3 pitao jesam li zainteresiran za rad i na drugim showovima. U međuvremenu, pozvan sam u dnevni TV show Market Kitchen kako bih promovirao druge programe na kojima sam radio. Tijekom gostovanja u Market Kitchenu pitali su me volim li kuhati na što sam spremno odgovorio: Da, da! Tako su me zamolili da skuham nešto u showu u čemu sam zaista uživao, a producent showa i ja jako smo se dobro slagali. Ubrzo sam postao stalni gost Market Kitchena tijekom čak tri godine. To je bio moj ulazak u svijet hrane na televiziji što mi se jako svidjelo – show je bio odličan, divni ljudi i odlični producenti. Najbolje stvari u životu često dođu nenadano i slučajno. Baš kako sam započeo karijeru i u modnoj industriji. Imao sam 17 godina, napustio sam obiteljski dom, bio sam razočaranje za svog oca. Dok sam radio u restoranu, vidio sam oglas za posao u modnoj agenciji. Govorimo o 1983. godini kada ljudi nisu bili svjesni utjecaja industrije, ja sam se prijavio za posao i nikad nisam očekivao da ću ga dobiti ili da ću se zadržati u modnoj industriji. No imao sam dobar osjećaj, kao što ga imam sada kada započinjem karijeru u industriji hrane. Divno je kada čovjek može slijediti svoje srce, a ja sam jako sretan što to mogu.
Kako biste opisali svoju TV osobnost? Što vas čini prepoznatljivim?
Nemamo dovoljno vremena da vam odgovorim na to pitanje. Ne pokušavam biti sličan nekomu drugomu, jer smatram da je autentičnost jako bitna osobina za svakoga tko se pokušava izraziti kroz neku formu. Sve što mogu biti jest tko već jesam, a radim u industriji koja mi omogućava dijeliti s javnošću stvari koje su mi bitne. Nekada nije riječ o najotmjenijim stvarima, ali dijelim ih od srca, a ljudi će ili pozitivno reagirati na njih ili neće. Volim život, volim se dobro zabavljati, volim jesti, putovati i upoznavati nove ljude. Većina tih stvari obično je dio mojih showova. Moji su projekti nepretenciozni i iskreni. Ne vjerujem da bih ikada sudjelovao u projektu za koji nemam nikakvu strast. Na primjer, showovi koje radim za Travel Channel puno otkrivaju o meni te prikazuju dijelove mog života – nadam se da će biti i dobro prihvaćeni.
Kakva je kulinarska povijest vaše obitelji? Kada vas je hrana prvi put zainteresirala? Jeste li samouki?
Majka mi je rekla da me hrana zainteresirala čim sam se skinuo s bočice i počeo jesti krutu hranu. Najmlađi sam od četvero djece. Moj otac bio je tip čovjeka koji je očekivao drukčije jelo na stolu svaki dan, a vikendima bi zabavljao svoje muške prijatelje dok bi žene bile u kuhinji s mojom majkom i tetama. Braća i sestre uvijek su bili vani, a ja se nisam imao s kim igrati pa sam vrijeme provodio u kuhinji. Tako bih slušao, kušao i naučio puno o hrani i kuhanju te sam zaista uživao u tim iskustvima. Dok su moji vršnjaci provodili vrijeme igrajući nogomet, ja sam kuhao. Tako je sve započelo i sjećam se da sam sa 6 godina na televiziji gledao kako netko radi engleske palačinke, dok je moja mama isključivo pekla portugalske palačinke. Doslovno sam otišao u kuhinju i pripremio engleske palačinke i moram reći da su bile poprilično dobre, što me dosta ohrabrilo. Počeo sam tako kuhati stvari koje moja mama nije kuhala. Ona je bila odlična i snalažljiva kuharica koja se puno oslanjala na karipsku, indijsku i kinesku kuhinju, naravno, uz englesku pečenku, ali nije kuhala puno europskih jela pa smo se tako nadopunjavali u kuhinji. Imam jako lijepe uspomene iz tog razdoblja. Također, pohađali smo časove kuhanja u školi koji su me naučili puno o osnovama kuhanja. Završio sam i nekoliko tečaja kulinarstva u Leithsu, jako popularnoj školi u Velikoj Britaniji. Volim atmosferu kuhanja u formalnoj kuhinji te sam naučio sve bitne vještine kuhara koje često ne koristim – vođen sam starim navikama. Iako uvijek volim naučiti nove stvari.
Da li dobra hrana pretpostavlja kompliciranu pripremu?
Uopće ne, u ovom slučaju manje je sigurno više. Siguran sam da postoji puno kuhara s Michelinovim zvijezdama koji se ne bi složili s načinom na koji ja pripremam i serviram hranu, ali mislim da ima prostora za sve nas. Katkada mislim da ljudi previše kompliciraju te ne vjerujem da postoji nešto bolje od jednostavnog jela s prstohvatom nečega neočekivanog što će vas iznenaditi.
Zašto su po Vašem mišljenju kulinarski show programi tako popularni?
Danas imamo puno više mogućnosti i sastojaka. Kada sam bio mlad nismo imali ni maslinovo ulje, dok danas imamo sve dostupno. Također više znamo o međunarodnim kulinarskim navikama. Ljudi danas puno više putuju, a mi u Engleskoj imamo veliku raznolikost kultura. Izloženi smo tolikim raznovrsnim kulturama, a svi trebamo inspiraciju jer moramo jesti svaki dan. Drugi tipovi TV showova mogu biti nasilni, mahniti ili glasni, a kulinarski showovi relaksiraju gledatelja te mu daju osjećaj utjehe s kojim se može poistovjetiti.
Vaši su roditelji karipskog podrijetla, a Vaša prva serija bila je o karipskoj hrani. Koje obilježje karipske kulture pokušavate istaknuti u seriji Jonathan Phang’s Caribbean Cookbook?
Želio sam ostaviti dojam na ljude s bogatom kulturom i poviješću Kariba. Jedini problem karipske hrane jeste da je se obično ne smatra zanimljivom, ali okusi su zaista vrlo privlačni i zadovoljavajući. Povijesne priče kako su ti utjecaji stigli do karipske kulture i kulinarstva zaista su fascinantne. Određene namirnice došle su na Karibe zbog trgovine robljem iz Afrike i radnika iz Indije, Kine i Portugala. Ovi su se utjecaji razvili s već postojećim namirnicima i sredstvima na Karibima. To je hrana koja spaja jako puno različitih kultura. U bilo kojem jelu možete pronaći sastojke iz Afrike, Kine, Portugala, Indije i drugih kolonizatora koji su iz Europe stigli na Karibe.
Koje je Vaše najdraže jelo?
Imam puno dragih jela, ovisno o raspoloženju, dijelu dana i gdje se nalazim. Ali jela od kojih mi srce zastane svakako su jela moje majke iako sam siguran da bi većina ljudi tvrdila da su njihove majke najbolje kuharice. Teško je to opisati. Okus može probuditi niz emocija, a meni su najbolji oni povezani s Karibima. Pepperpot, na primjer, tradicionalno je jelo iz Gvajane, a jedem ga na božićno jutro. Ili garlic pork. Po mom mišljenju, to je najbolje jelo na svijetu iako za njega ne zna nitko tko nije iz Gvajane ili Portugala. Ali ipak, kada bih morao birati posljednju večeru, vjerojatno bih želio kantu piletine iz Kentucky Fried Chickena!
Jeste li ikada prije bili u Hrvatskoj? Koliko ste upoznati s hrvatskom hranom?
Bio sam samo u Dubrovniku. Moja dobra prijateljica iz Miamija udala se za Hrvata i sad ima kuću u Dubrovniku. Proveo sam nekoliko dana kod njih i odlično se proveo. Od tada je prošlo gotovo pet godina i jako sam uzbuđen što se vraćam te me jako zanima vidjeti koje su promjene nastale. Imate odličnu hranu. Puno krasnih plodova mora i mesa s roštilja te vjerojatnu najbolju pizzu koju sam ikada kušao. Zaboravio sam ime, ali postoji jedan restoran blizu ulaza u luku gdje je pizza bila toliko dobra da sam pojeo dvije. Kada dođem u Dubrovnik, odmah idem u potragu za tim restoranom.
Što Vas dovodi na NEM 2014?
Puno je razloga. Prije svega, pozvan sam u Dubrovnik što ne mogu odbiti, a drugo, kuhat ću za stotinjak ljudi, što me ujedno plaši i uzbuđuje s obzirom na to da to nisam nikad radio. Također, veselim se upoznavanju medijskih partnera i kolega jer sam jako počašćen što netko želi uopće gledati moj show. Zahvalan sam i veselim se upoznavanju ljudi koji me povezuju s publikom. Sve skupa, ovo je potpuno novo iskustvo za mene.
Serija Jonathan Phang’s Gourmet Trains emitirat će s drugi put u regiji zbog velikog uspjeha ove godine. Kako je bilo putovati luksuznim vlakom? Kako se putovanje vlakom razlikuje od drugih putovanja?
Druga sezona emisije Jonathan Phang’s Gourmet Trains emitirat će se od 26. lipnja na Travel Channelu, brzo poslije NEM-a. Potpuno se razlikuje od moje prethodne serije. Morate prihvatiti iskustvo putovanja vlakom. Naviknut sam putovati avionom, što volim i ujedno mrzim. Ali u vlaku, poput Venice Simplon Orient Expressa, riječ je o iskustvu poput nijednog drugog. Toliko je drukčije od bilo kojeg drugog načina putovanja. Svi detalji i elementi, bijele rukavice, formalno odijelo za večeru, srebrnina – sve su to stvari koje jednostavno ne vidimo toliko često. Ljepota iskustva je u tome što je toliko posebno i rijetko – prava uživancija. Naravno, sve donosi svoje probleme. Nema klime te morate dijeliti kupaonicu s ostatkom vagona, što može biti malo nelagodno, ali također je jako opuštajuće sjediti u prekrasnom vagonu dok vam netko servira šampanjac.