Razgovarala : Lenja Faraguna, Woman.Comm
Unatoč 150 milijuna pregleda na Youtubeu, milijunima pratitelja, best seller knjizi Drži se, Kristina nema veliku ekipu, krvoločne PR osobe, bila je sama sa sinom koji je radoznalo istraživao bogati program DK 2023 dok je ona lagano davala intervjue.
Gledala sam je sedam minuta na sivoj sofi u foajeu hotela Lone i uhvatila kako me ego pita “jesam li poludjela jer želim ovdje razgovarati s Kristinom i zatražiti intervju, ako vidim da je ljudi čekaju u redu.” Pisala sam Barbari, PR-ovki DK2023, da li trebam najaviti intervju Kristininom timu, a ona je rekla: “Nope, go for it darling!”
Kristina je odmah pristala, pričale smo na hrvatskom jeziku, i u prvoj sekundi mi je rekla da joj je otac iz Prekmurja (SLovenija) i zamolila me da je pričekam dok završi još jedan intervju u susjednoj sobi.
Tih pola sata dok sam je čekala, brainstormala sam pitanja za nju, a moj ego me je uvjeravao: “Pa tko si ti da će se te Kristina sjetiti i vratiti do tebe?”
I vratila se. S osmijehom i prijateljskim stavom veličine Sunca!
Tijekom razgovora smo prebacili na engleski jezik jer je rekla da se tako lakše izražava, i wow, kako ta žena radikalno jednostavno objašnjava kompleksne životne stvari i sebe. U međuvremenu smo i zaplakale, zagrlile se, dala mi je svoju e-mail adresu jer jako želi vidjeti kako će ovaj intervju izgledati za vas draga Woman.comm porodico. Uživajte i pišite mi na lenja@lenjafaraguna.com što vas je dirnulo – a ja ću poslati Kristini vaše misli, osjećaje, “aha” trenutke, pitanja!
Lenja Faraguna: Kristina, na predavanju si iskreno rekla da primjećuješ koliko puta ranjena djevojčica u poslovnoj ženi vodi njen posao ili odgaja djecu. Kako si to u sebi zaključila?
Kristina Kuzmič: Naučila sam to kroz majčinstvo i posao. Prečesto zaboravljamo koliko svojih “sranja” i trauma iz djetinjstva uključujemo u naš svijet odraslih. Koliko naših nesigurnosti i strahova (a svi ih imamo) ne liječimo i onda u poslu djelujemo upravo iz te traume. Kada sam počela vrlo iskreno promatrati sebe (i još uvijek sam redovito na psihoterapiji), tek tada sam pronašla samopouzdanje da shvatim da sam toliko vremena bila vođena svojom traumom (svojom ranjenom djevojčicom) dok sam vodila svoj posao i odgajala svoju djecu. Kada počnete to liječiti i naučite razlikovati između ove dvije “verzije sebe” te se ne poistovjetiti sa starim uvjerenjima koje ste naučili u djetinjstvu, tada se dogodi prava autentičnost i samopouzdanje. To je najoslobađajući osjećaj na svijetu.
Lenja Faraguna: Vjerujem da poduzetnice i vođe igraju tri uloge – čovjek, stručnjak i CEO (voditelj). Koje su misli i ponašanja CEO-a koje sada drugačije radiš, s obzirom na to da znaš da odrasla Kristina mora voditi tvoje poslovanje, a ne mala, ranjena Kristina?
Kristina Kuzmič: Odmah pomislim na dvije stvari.
Prva stvar: zato što se prije nisam dovoljno dobro osjećala, uvijek sam pretpostavljala da nemam dovoljno izvanrednih ideja ili pametnih odgovora i da ne mogu uspjeti ako ne dobijem potvrdu od sebi najbližih ljudi. To je glupost! Cijelo vrijeme sam sumnjala u sebe! Dobila bih ideju za koju sam smatrala da je prava, cijelim tijelom (najbolje ideje uvijek dobijem dok se tuširam, to je vjerojatno zato što tamo imam mir i ne čujem djecu), točno sam znala kako želim snimiti video ili napisati objavu, a onda bih izašla iz kupaonice i čula u sebi glas: “Kristina, to je glupa ideja! A čak i ako je dobra, kako ju uopće možeš realizirati? Nemaš takve vještine, nemaš novca …” Nekada sam imala samo negativne misli u glavi.
Druga stvar: djelovala sam iz straha, što je bila velika greška i u odgoju svoje djece. Kada sam odrastala u katoličkom okruženju, osjećala sam puno straha! Vjerovala sam da ću gorjeti u paklu ako ne radim stvari “ispravno” ili kako se od mene očekuje. “Bog će me zasigurno kazniti!” odjekivalo bi u meni i tako se strah nastanio u mojoj duši. Vremenom je strah postao ugodan, nosila sam ga kao ugodan džemper, jer je sve što je poznato ugodno, čak i ako nije zdravo. Trebalo mi je dosta vremena da to unutarnje osvijestim.
Iz ta dva nezdrava stupnja razmišljanja i doživljaja svijeta bilo me je u poslovnom svijetu iznimno strah rizika, jer bih mogla izgubiti sve na čemu sam radila. Na početku su svi moji videi bili puni humora.
Čitala sam komentare: “Hvala što si me nasmijala nakon groznog dana, sada sam zaista boljeg raspoloženja, ti zaista ne znaš koliko mi tvoji videi znače u ovim teškim vremenima,” a onda sam pomislila da oni misle da sam ja samo jedna zabavna cura na internetu. Nitko zapravo nije poznavao moju priču o paklu i boli koju sam prošla kao samohrana majka i tako sam, bez pripreme, snimila izuzetno iskrenih tri minute videa u autu. Govorila sam o tome kako sam se mrzila i kako mi je moja psihoterapeutkinja pomogla da se s time suočim.
Poslala sam video prijatelju koji je bio producent na televiziji i pitala ga trebam li objaviti video. Odgovorio mi je: “Nipošto! Ljudi od tebe očekuju humor, drži se te osobnosti svoje robne marke!” To je bio moj strah i sumnja u samu sebe. Činjenica da sam od njega tražila savjet znači da se nisam dovoljno uzdala u sebe i u to što je za mene ispravno. Plus, “Kristina, nemoj slučajno izlaziti izvan svojih okvira, to je opasno, ostani točno tu gdje jesi.”
Kad sam odlučila objaviti video unatoč svemu, to je bio prvi video koji je dostigao 40 milijuna pregleda. Sada znam zašto je bio tako uspješan! Zato što sam bila potpuno autentična ja. DA, naravno da se bojimo biti ranjivi i raditi nešto izvan svoje zone udobnosti, nešto što ljudi nisu navikli od nas, ali ništa ne može nadmašiti autentičnost čovjeka.
To što sam samopouzdanija i ljubaznija prema sebi pomoglo mi je u karijeri i u mojem mentalnom zdravlju. Kad kažem da sam samopouzdana, vrlo dobro znam da nisam savršena i da imam još mnogo izazova, ali samopouzdanje za mene znači da ću oprostiti sebi kad pogriješim i da se neću pretvarati pred samom sobom da sam savršena, jer bih onda morala biti vanzemaljac ili AI stvorenje. Tako ne očekujem previše od sebe i dajem si milost – u svojoj posljednjoj knjizi “Drži se!” zapisala sam ovaj citat koji imam i kod kuće u kuhinji: “Više zasluga nego kritika, više milosti nego osude!”
Lenja Faraguna: Što se događalo u tvojim mislima između prijateljevog “NE, ne objaviti ovaj ranjivi video!” i toga da si ipak objavila video?
Kristina Kuzmič: Jedan dio mene je govorio: “Nisi dovoljno dobra, ta ideja nije dobra, moraš mu vjerovati, on zna više od tebe, on ima iskustva!” Drugi dio mene se tada probudio i rekao: “Kako on može znati bolje od mene? To su ‘moji ljudi’, to je moja FB stranica, to je moja priča, to je moj život?” Moja intuicija, koju sam s godinama počela zaista slušati, rekla mi je da objavim video.
Nije se radilo o tome da sam razmišljala: “U, ovo će ti donijeti 40 milijuna pregleda i promijeniti ti život. ” Radilo se samo o tome da sam cijelim tijelom osjetila da je ispravno to učiniti.
Što je najgore što se može dogoditi? Izgubim nekoliko pratitelja, ljudi će me kritizirati i mrziti, a na kraju krajeva jednostavno mogu izbrisati video i nadati se da ga nitko nije sačuvao! Nisam imala vremena da o svemu detaljno razmislim jer su reakcije stigle za nekoliko minuta: “Hvala na ovome, točno to mi je trebalo. Sve što osjećaš, osjećam i ja!”
Moj prijatelj mi je na kraju rekao: “Očito je da nisam bio u pravu!” Rekla sam mu da nije bilo ispravno što sam svoju odluku prebacila na njegova leđa i očekivala da zna o mom životu više nego ja. Ja sam jedina koja može reći što je autentično za mene, za moj posao, za moj brand! Idem k ljudima po savjete za posao, ali nikada ne idem k njima da mi kažu tko sam. Mogu mi reći što su moje slabosti ili gdje moram postati bolja, ali samo ja sam stručnjak za svoja iskustva i okolnosti, i na to ću se osloniti. Ta vjera u sebe i svoju intuiciju se nije dogodila preko noći i još uvijek nakon svih godina i uspjeha, sumnjam u sebe.
Lenja Faraguna: Čini mi se iznimno da tako golim srcem i ranjivo izražavaš svoje sumnje u sebe. Ljudi te vide kao “ona je uspjela, pa zato sve u njezinim mislima, poslu i odnosima je savršeno”, ali to nije istina. Ti si još uvijek najprije ČOVJEK s neugodnim emocijama i negativnim mislima, i takvu se predstavljaš svijetu, pokazujući drugima da smo svi OK, baš takvi kakvi smo! Bi li savjetovala poduzetnicama da pokažu sebe svijetu – ne samo svoju stručnost?
Kristina Kuzmič: DA! Jer se ne možeš povezati s ljudima bez autentičnosti koja proizlazi iz tvoje ljudskosti. Inače si samo robot koji ne izaziva nikakve osjećaje u ljudima, što je ono što ljudi od tebe traže. Svi mi želimo osjećati povezanost s drugim ljudima, to je u našoj ljudskoj prirodi. Dr. Laura Markham, klinička psihologinja, u svojoj je knjizi Peaceful Parent, Happy Kids: How to Stop Yelling and Start Connecting napisala: “Svako dijete koje se označava kao dijete koje traži pažnju, zapravo traži povezanost!” Ja sam bila to dijete za koje su uvijek govorili: “Vidi, uvijek želi biti u centru pozornosti!”, ali ja sam samo tražila povezanost sa svojom obitelji, prijateljima… Nitko ne prestaje tražiti to, nitko i nikada!
Poduzetnice se nikako ne mogu autentično povezati sa svojim pratiteljima kada u savršenom studiju pokazuju Pilates vježbe sa svojim savršenim sportskim, gibljivim tijelom i opremom, već kada potiču osjećaje kod ljudi, ljudi se s njima povezuju, poistovjećuju se…
Pokazati svoju ljudskost, biti autentičan ključ je uspješnog posla, sretnog braka, odnosa s djecom. “Strašno je kao vrag”, reći će Ego, istina! Često se osjećamo sigurno kada svijetu predstavljamo svoju “lažnu, savršenu” javnu sliku, jer ako ljudi kritiziraju našu stvarnu verziju sebe, to boli. Zato se većina poduzetnica skriva i time gube stvarnu povezanost s ljudima. Zaista vjerujem da u 99 posto kritike koja nam se upućuje na društvenim medijima, govori više o ljudima nego o nama – ljudi su nesretni i kritika proizlazi iz njihove traume!
Lenja Faraguna: Kristina, tvoja formula bezuvjetne ljubavi prema sebi je ta dualnost – imam nerešene izazove i griješim, ali se istovremeno volim, budem ljubazna prema sebi i svjesna sam gdje mogu unaprijediti sebe, a istovremeno sam ponosna na sebe. Imaš li još neke trikove za samoljubav?
Kristina Kuzmič: Moj put ljubavi prema sebi mogu usporediti sa sportašima koji treniraju za Olimpijske igre. Treniraju, treniraju, treniraju i kao i oni, ja sam se osjećala iscrpljeno, jer je bilo naporno. Na kraju ne mogu ni pokazati savršen trbuščić, što me frustrira (smijeh).
Trik 1: Morala sam naučiti razlikovati između kritičnosti prema sebi i preuzimanja odgovornosti za sebe. Ponekad sam bila stvarno bezobrazna prema sebi. Kad bih napravila neku grešku, rekla bih si: “Kako si glupa, ne mogu vjerovati da si to napravila, kako si mogla to napraviti?” Svi znamo biti tako okrutni prema sebi, zar ne? Rezultat takvog ponašanja prema sebi doveo me je do osjećaja zarobljenosti. Ako si govoriš da si gubitnik, ne možeš uspjeti u životu. Što se više osjećaš kao gubitnik, to dublje toneš u taj osjećaj.
Druga strana mog ponašanja prema sebi je preuzeti odgovornost za sebe i svoje postupke kad napravim grešku. “Opa, Kristina, to nije bilo primjereno, što možeš učiniti bolje sljedeći put, nauči se iz toga i idemo dalje!”
Trik 2: Shvatila sam da nikad ne bih tako bezobrazno razgovarala s malom Kristinom kao što razgovaram sa odraslom Kristinom. Zato sam napravila eksperiment. Pozvala sam nekoliko dobrih prijateljica i pitala ih žele li sudjelovati u snimanju videa gdje bi morale biti iznimno ranjive i ako im to neće biti ugodno, nećemo objaviti video. Prije nego su došle k meni na snimanje, zamolila sam njihove muževe da mi pošalju fotografije svojih žena kad su bile male djevojčice. Svima sam postavila jedno pitanje: “Reci mi što si stalno govorila samoj sebi? Nešto bezobrazno, neprijateljsko, što svi govorimo sebi!”
Rekle su: “Mislim da su moja djeca zaslužila bolje, jer bih mogla biti bolja majka!”, “Ja sam debela i ogavna i toga se nikada neću osloboditi jer sem obična lliena jadnica!”, “Ja sam grozna, jer je kod moje mame doma uvijek sve pospremljeno, ispeglano, složeno, skuhano, a kod nas doma je uvijek kaos!”, “Osjećam se kao prevarantica…” – stvarno su mi se otvorile.
Kad su završile, poklonila sam im nešto. Povećala sam im fotografiju kad su bile male djevojčice (starosti 3 ili 5 godina) i rekla: “Sada želim da iste rečenice kažete sami sebi kao malene djevojčice!” Svaka je rekla: “Ne mogu!”
Tako grozno se ponašamo prema sebi, a u životu ne bismo izrekli te samokritike toj maloj djevojčici, zar ne? Ali ta mala djevojčica si ti (obe smo tu plakale).
Tako želim da mi je netko izgovorio te stvari kad sam ih trebala u djetinjstvu. Ali nisam ni znala da mi trebaju! Zato sam se naučila dati si ih sama, uz pomoć svoje dječije fotografije koju sam imala obješenu u kupaonici kad bih htjela osuđivati svoje tijelo, ili pred računalom kad bih htjela kritizirati svoje ideje ili sadržaje koje sam stvarala.
Triks 3: Kad bih legla u krevet nakon napornog dana, znala sam u mislima proći kroz svoj TO-DO popis! Otkrila bih što nisam sve obavila i zašto nemam stvari pod kontrolom, ili zašto nisam nešto napravila bolje ili brže itd. I napravila bih promjenu.
Tijekom dana mogu biti fokusirana na taj popis, ali kad dođe večer i legnem u krevet, kraj je s TO-DO popisom i vrijeme je za TA-DAAA popis. Čak i ako nisam uspjela puno napraviti, trebala bih pronaći nešto što mi je išlo, čak i ako je to bilo: “Ustala sam, iako bih najradije bila skrivena pod pokrivačem cijeli dan!”, “Pripremila sam ručak djeci, iako nije bilo povrća i voća”, “Objesila sam rublje”, “Nazvala sam liječnika!”, “Odgovorila sam na jedan e-mail”. “Najmanju stvar tog dana sam sama proslavila sa sobom i shvatila koliko često uzimamo sebe i naša djela zdravo za gotovo i bezvrijednima jer ih uspoređujemo s nekim ili nečim savršenim.”
Lenja Faraguna: Kako si otkrila svijest o negativnom glasu u svojim mislima? Vjerujem da postoje ego i giant glasovi u tebi – kako ih razlikuješ?
Kristina Kuzmič: To se nije dogodilo odjednom. Nije bilo nekog posebnog trenutka kada sam to osvijestila, već se počelo polako pokazivati. Jedna stvar koja mi je pomogla da postanem svjesna svog negativnog glasa dogodila se prije 17 godina kada sam se razvela i ostala sama s djecom! Bila sam bez novca, mogla sam priuštiti samo malu sobu, spavala sam na podu kako bi djeca mogla imati krevet. Patila sam financijski i mentalno: “Moja djeca zaslužuju bolje, grozna sam, kako sam se našla ovdje”, padala sam u depresiju, nije bilo ugodno, ni najmanje.
Jedne večeri sam gotovo odustala i vjerovala da moj život nije vrijedan življenja i tada se probudio borbeni dio mene: “Čak i kad se uvjeravam da sam nesposobna, nevrijedna, postoji li samopouzdan dio mene?”
Jedina stvar koje sam se mogla sjetiti je da mogu skuhati dobar obrok s malim budžetom. Naravno, odmah se javio negativni glas: “Da, i? Mnogi znaju kuhati, zbog toga nisi posebna!” Nisam ga slušala i poslala sam e-mail svim svojim kontaktima u gradu, jesu li upoznali nekoga tko ima financijskih problema ili je usamljen? Zamolila sam ih da ljude pozovu kod mene kući, a ja ću skuhati obrok za sve nas. Otišla sam u trgovinu gdje se hrana može kupiti za 1 dolar, jer nisam pokušavala skuhati fancy ručak da bih ostavila dobar dojam. Prvi put su to bile tjestenine s običnim umakom. I napravila sam domaći kruh, jer je to jeftino. Te je večeri nahrupila više od 30 ljudi u moju malu sobicu i to je za mene bilo ključno.
Shvatila sam da ako se ne predam egu i njegovim samogovorima “što će ljudi misliti o mom tužnom stanu, ili što ako nikoga ne bude, ili tvoji prijatelji ne žele pozvati nikoga k tebi jer si u depresiji i jer će djeca biti glasna!,” onda ne bih doživjela taj trenutak koji mi je promijenio život.
Nastavila sam s tim večerama srijedom još neko vrijeme i naučila ne fokusirati se na dug popis stvari koje nemam ili ne znam (što ego najbolje zna), već se usredotočiti na ono što mogu učiniti sada, s onim što mi je na raspolaganju – bez obzira na to koliko je ta stvar mala.
Bilo je puno trenutaka u kojima sam se morala boriti s dva glasa u sebi i tako sam upoznavala sebe, prihvatala i učila se voljeti. Bezuvjetno!
