Piše: Ekrem Dupanović
Reporter sa utakmice Totenhem-Everton prekinuo je prenos da bi gledaocima saopštio tužnu vijest koja je zadesila fudbalski svijet, utakmice u Srbiji počinju miunutom šutnje za Osima, Japan je obavijen tugom, navijači plaču ispred stadiona Šturma u Gracu…
Beskrajno sam zahvalan poslu u marketingu kojim se bavim punih 52 godine. On mi je omogućio da dva puta obletim svijet, budem na mnogim velikim svjetskim događajima i iz blizine, kroz saradnju sa njima, bolje upoznam neke svjetske veličine. Jedna od tih veličina je i Ivica Osim, kojeg su, ne bez razloga, zvali i Štraus.
Pred početak kvalifikacija za Svjetsko nogometno prvenstvo Italija 1990 bio sam vođa tima za sportski marketing u sarajevskoj agenciji OSSA koja je djelovala u okviru novinske kuće Oslobođenje. Jedan od prvih ugovora potpisao sam sa Fudbalskim savezom Jugoslavije. Postali smo zvanična agencija Saveza za Svjetsko prvenstvo Italija 1990. Selektor reprezentacije bio je Ivica Osim. Fudbalski savez je dosta loše stajao finansijski jer smo bili slabo plasirani na FIFA listi. Nijedan proizvođač opreme nam nije htio dati opremu besplatno da ga promoviramo igrajući u njegovim dresovima, a kamo li da tome doda i neko sponzorstvo. Jedino je Adidas dao opremu i nešto novaca što je više ličilo na džeparac, nego na sponzorstvo. Moj zadatak je bio da osiguram budžet potrebam za pripreme i učešće na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Nimalo lagan posao.
Trebala mi je samo jedna utakmica i to ona prva sa Francusklom koju smo igrali u Parizu, u novembru 1988. godine, da spoznam svu Osimovu genijalnost, njegovu filozofiju nogometa i ljudske osobine.
I prije nego smo preuzeli nogometnu reprezentaciju imao sam dobre odnose sa Plavom Lagunom u Poreču. Znao sam da su upravo u jesen te 1988. godine izgradili novi fudbalski stadion namijenjen baš za pripreme velikih klubova i reprezentacija pa bi dolazak naše reprezetacije prdvođene Osimom za njih bio pun pogodak. Otišao sam u Poreč, pogledao stadion, razgovarao sa upravom Plave Lagune i dogovorio da reprezentacija dođe 15 dana na pripreme i da bude gost Plave Lagune koja će pokriti sve troškove. Bio sam jako zadovoljan i ponosan na sebe kako sam sve to dobro smislio. Čim sam stigao u Sarajevo pozvao sam Osima na ručak i sve mu ispričao. Pažljivo me je saslušao, a onda je uslijedio šok. Rekao je: „Jesi li ti normalan? Dvije sedmice ćemo trenirati u Poreču na suhom i tvrdom terenu i onda ćemo odletjeti u Pariz da se kližemo po vlažnom terenu. Ili će pasti kiša ili će novembarsko vrijeme samo od sebe navlažiti teren. Nema teorije da idemo u Poreč. Ako već hoće da nas ugoste, imaju oni hotel i u Zagrebu tačno prekoputa stadiona NK Zagreb, pa neka nas tamo smjeste. Pripremat ćemo se u istim klimatskim usloima kakvi će biti i u Parizu.“
Sve je bilo tako kako je Švabo (još jedan nadimak za Osima) predvidio. Teren je bio vlažan i ko zna kako bi se sve završilo da su pripreme bile na suhom i tvrdom terenu u Poreču. Odigrali smo 0:0 protiv jake Francuske predvođene Platinijem i to samo zato što Osim nije dozvolio da se razmašemo, nije htio da rizikuje, inače smo im glat mogli uvaliti dva tri gola.
Po završetku piprema u Zagrebu i dva dana prije polaska u Pariz, sazvana je u hotelu Plava Laguna press konferencija. Došli su svi najugledniji jugoslovenski sportski novinari predvođeni Milojkom Pantićem, urednikom Sportskog programa TV Beograd i Božom Sušecom, urednikom Sportskog programa TV Zagreb. Poslije doručka Švabo me je pozvao da popijemo kafu i rekao: „Molim te organizuj sa hotelom da po završetku ofcijelog dijela press konferencije pripreme open bar sa bogatom ponudom svih najekskluzivnijih pića“. „Što to?,“ pitao sam ga. „Pusti sad pitanja, organizuj mi to i bit ću ti veoma zahvalan“.
Osim je novinare upoznao sa imenima fudbalera koje vodi u Pariz. Bila su samo dva pitanja. Jedno se odnosilo na činjenicu da vodi četiri rezerevna fudbalera manje nego što ima pravo. „Ne trebaju mi fudbaleri koji znaju da neće igrati, kvare atmosferu u ekipi,“ kratko je odgovorio. Drugo pitanje se odnosilo na Šukera – nije li vrijeme da iz mlade pređe u A reprezentaciju? „Jeste, vrijeme je, ali mlada reprezentacija nema drugog lidera, vođu osim njega i zato mi je potreban tamo. Uostalom, po dolasku u Pariz ako mi bude trebao u A reprezentaciji, nije problem da ga prebacim jer će ionako biti na listi prijavljenih fudbalera.“ Više nije bilo pitanja. Onda je Osim pitao novinare otvoreno da li se slažu sa njegovim izborom. Bili su jednoglasni: „Slažemo se!“. Nakon toga se obratio ekonomu reprezentacije Piviću i rekao mu: „Pivke, donesi onaj spisak da ga potpišu“. „Kakav bre spisak, Švabo?“, pitao je Milojko Pantić. „Ovaj spisak sa kojim ste se maloprije jednoglasno složili, a ne da primimo tri komada na Parku pričeva i onda vi počnete pametovati – te trebao sam povesti ovog, te ovaj nije trebao igrati jer je u lošoj formi… Šta fali da potpišete, ako se slažete, a onda prelazimo na tekuća pitanja što su veoma dobro razumjeli – slijedi piće u neograničenim količinama“. Ne vjerujem da je ijedan fudbalski selektor na svijetu natjerao vedete nacionalnog sportkog novinarstva da mu potpišu saglasnost da ga neće razapeti ako izgubi utakmicu.
Sutradan je bio planiran let za Pariz u 14,30 iz Zagreba. Blokirali smo mjesta koja su bila potrebna mladoj i A selekciji, sve ostalo sa UnisToursom pustili u prodaju po cijenama koje su nam osigurale da JAT-u platimo i mjesta za fudbalere. Tog dana poslije doručka Osim me je pozvao na kafu. Imao sam loš predosjećaj jer on na viski zvone lako, ali kafa ju već teži slučaj. „Čuj, mi ne možemo letjeti za Pariz u 14,30 nego u ponoć, neposredno pred zatvaranje aerodroma.“ Bio sam šokiran. Skraćujemo putnicima, koji su sve platili, jedno popodne i veče shopinga u Parizu. „Ne idemo mi u Pariz u shoping nego da dobijeno utakmicu. Ako poletimo po planu u Parizu će nas na aerodromu sačekati bulumenta francuskih novinara i u večernjim i jutarnjim izdanjima će osanuti naslovi ‘Stigle fudbalske neznalice sa Balkana’, pa će nas ubiti u pojam, ili ‘Stigli fudbalski geniji sa Balkana!’ pa pometi papke. Hoću da sletimo u gluho doba noći kada na aerodromu neće biti nijednog novinara. Odemo u hotel, dok se razmjestimo po sobama haman će svanuti. Spavamo do ručka, niko ne pogleda novine, poslije ručka odemo na stadion samo da malo opipamo travu i na utakmicu.“
Sve je tako bilo. Fudbaleri su bili naspavani, odmorni, raspoloženi, samo da ih je Švabo pustio, zabilježili bismo prvu pobjedu.
Teško ga je bilo iznervirati. Stajao sam pored njega naslonjen na ogradu kad je Baždarević pljunuo sudiju na utakmici u Zenici. Švabo se samo uhvatio za glavu i procijedio kroz zube: „Šta uradi Meša dragi?“
Zadju utakmicu smo igrali protiv Kipra u Beogradu. Bili smo smješteni u hotelu Hyatt. Ujutro, dok sam sa njegovom suprugom Asimom i mojom Vedranom išao na doručak, sreo sam Švabu u lobyu. Bio je sav natečen od nespavanja i pristojne količine viskija koja ga je trebala održati što duže budnim. „Šta ti je Švabo, eto te kao da te je poplava izbacila?“ „Oka nisam sklopio, razvalit će nas Kipar danas, odgovorio mi je.“ „Šta ti je bolan, pa uvalit ćemo im najmanje tricu.“ „Jeste, tako i svi igrači misle, a vidjet ćeš kad nas pometu.“ Kod Švabe opreza nikad nije bilo na odmet. Utakmicu potiv Kipra smo dobili sa 4:1, bili smo prva reprezentacija koja se plasirala na svjetsko prvensto i to bez ijednog poraza, dogurali smo do četrtfinala, a mogli smo biti i prvaci svijeta da nas Argentina, predvođena Maradonom, nije eliminisala na penale nakon što je utakica završena 0:0.
Sa Osimom ništa nije bilo nemoguće.
