Piše: Ekrem Dupanović
Novinska kuća Oslobođenje, u okviru koje je poslovala marketinška agencija OSSA, bila je vrlo uspješna u jugoslovenskim okvirima. Novinski dio je imao nekoliko vrlo uspješnih izdanja, među kojima je tabloid AS imao najveći tiraž od svih jugoslovenskih novinskih izdanja. U izdavanju knjiga Oslobođenje se ponosilo činjenicom da je imalo ekskluzivno pravo izdavanja djela Miroslava Krleže. Tako smo i mi u OSSA-i nastojali dobiti što više klijenata i projekata izvan BiH nebismo li i mi stekli primat na državnom nivou u svojoj oblasti.
I druge novinske kuće su imale svoje agencije. Vjesnik je imao svoju marketing agenciju koja je, u to vrijeme, prije 35 godina, bila jedna od najvećih i najjačih u cijeloj državi. U okviru ljubljanskog Dela nastajala je i razvijala se agencija Studio Marketing koja će ubrzo postati najkreativnija od svih jugoslovenskih agencija. Beogradska Borba je takođe imala agenciju u kojoj je svoje prvo zaposlenje dobio Dragan Sakan, kreativni genije koji će kasnije postati najnagrađivaniji kreativac na Balkanu.
OSSA nije imala kadrove s kojima bi mogla razvijati kreativni dio agencije. Mi smo uglavnom obavljali onaj najteži dio posla – da naša poduzeća, koja nisu bila orijentirana ka marketingu, nekako privolimo da počnu polako uvoditi marketing u svoje poslovanje i da se počnu oglašavati. Ona poduzeća koja su nas „poslušala“ i kasnije htjela nešto više i ozbiljnije su, uglavnom, odlazila agencijama u drugim republikama jer im OSSA to nije mogla pružiti. Tako je Rafinerija ulja Modriča sa, vjerovatno najvećim marketing budžetom u Bosni i Hercegovini, bila klijent zagrebačke agencije Vjesnik, Hemijski kombinat Sodsa So je bio klijent agencije Studio Marketing Delo Ljubljana, mnoga poduzeća su sarađivala sa OZEHA-om Zagreb itd.
Jedino smo u sportskom marketingu bili dominantni od samog početka. Već sam pisao o Moniki Seleš, kasnije smo bili ekskluzivna marketing agencija Evropskog prvenstav u klizanju, Finala Svjetskog kupa u skijanju 1987, već naredne godine uradili smo projekat koji je omogućio jugoslovenskim olimpijcima odlazak na Olimpijske igre u Seul 1988, dobili smo ugovor s Olimpijskim komitetom, s Fudbalskim savezom Jugoslavije (radili smo kvalifikacije i nastup naše reprezentacije na Svjetskom porvenstvu Italija 1990), bili smo ekskluzivna marketing agencija Evropskog prvenstva u Splitu 1990 itd. Projekti su se redali, mi smo na svakom projektu ponešto naučili i, za to vrijeme, sasvim solidno smo vladali tehnologijama i startegijama sportskog marketinga u raznim sportovoima, taman toliko dobro da smo pobjeđivali na svim konkursima i da smo bili najbolji.
Naravno da smo se, na iskustvima Zimskih olimpijskih igara Sarajevo 1984, u prvim godinama oslanjali na zimske sportove, alpsko skijanje, prije svih. Izgradio sam odlične odnose sa YU Ski Poolom čiji je zadatk bio da obezbijedi sredstva za normalno finansiranje naših alpskih reprezentacija. Imali smo tada jaku reprezentaciju: Križaj, Franko, Strel, Petrovič… I djevojke su takođe bile jake u Svjetskom kupu. Paralelno s razvojem saradnje sa Yu Ski Poolom, čiji je direktor bio Tone Vogrinec, ujedno i direktor svih jugoslovenskih alpskih reprezentacija, uspostavljao sam i jačao saradnju s domaćom sportskom industrijom. Elan, Toper, Alpina, Rašica, Yassa, sve su to bile velike firme, neke od njih, kao Elan, bile su lider na svjetskom tržištu.
Izdali smo knjigu o Bojanu Križaju, knjigu Po Rokovih smučinah (Rokovim stazama), o tehnici skijanja Roka Petroviča u godini kada je osvojio Svjetsko prvenstvo, snimili smo sa demonstratorskom ekipom i reprezentacijom TV seriju „Skijajmo svi“, čiji sam bio autor, realizirali smo za BiH promotivnu kampanju Podarim-Dobim, najveću promotivnu kampanju ikad organiziranu u Jugoslaviji. Bila je to, zapravo, velika, najveća nagradna igra. Ljudi su na kioscima diljem Jugoslavije (naravno, najviše u Sloveniji) kupovali razglednice s likovima naših najboljih smučara i tako učestvovali u nagradnoj igri s najvećim nagradnim fondom koji se mogao zamisliti. Cilj akcije je bio da se osiguraju sredstva za programe alpskih reprezentacija. Rezultati su bili fantastični.
Ja sam sve više vremena provodio sa našim skijašima, razvijao saradnju sa sponzorima, u prosjeku sam pola mjeseca provodio u Sloveniji. I dalje sam se isključivo bavio sportskim sponzorstvom. Posjećivao sam sajmove sporta, nisam propuštao godinama nijedan sajam ISPO u Minhenu, najveći sajam sportske opreme na svijetu, učio sam gledajući kako drugi rade, to mi je bio jedini način da održim formu u sportskom marketingu.
Najčešće sam se sastajao i družio sa Tonetom Vogrincem, direktorom YU Ski Poola. Od njega sam mnogo naučio. Postali smo dobri prijatelji i to je trajalo sve do Finala Svjetskog kupa u smučanju koje je 1987. održano u Sarajevu, na Bjelašnici i Jahorini. Tada je puklo iz sve snage i po svimn šavovima.
Sarajevo je, dakle, dobilo da organizuje Finale Svjetskog kupa u skijanju 1987. godine. Mnogi su to ocijenili jačim skijanjem od onog na Olimpijskim igrama Sarajevo 1984 jer je u Svjetskom kupu učestvovao i Ingemar Stenmark, jedan od najboljih skijhaša svih vremena, kojem je, zbog sponzorskih ugovora, MOK zabranio učešće na Igrama u Sarajevu. Odmah po dobijanju Finala Svjetskog kupa formiran je organizacioni komitet koji je, hvala bogu, ubrzo potpisao marketinški ugovor sa agencijom OSSA. Bio je ovo vrlo rizičan ugovor za nas, prvi put smo organizatoru garantovali pokrivanje svih troškova organizaije plus određenu dobit. Na prvi sastanak Organizacionog komiteta pozvan je i Tone Vogrinec da nam malo pojasni neke stvari oko Svjetskog kupa i da vidimo šta sve treba osigurati za našu reprezentaciju. Poslije sastanka, otišli smo svi na zajednički ručak. Yu Ski Pool, čiji je Tone bio direktor, okupljao je najveća jugoslovenska poduzeća koja su sponzorirala programe naše alpske reprezentacije. Htio sam sa Tonetom razgovarati o tome šta su naše obaveze prema Poolu. Bio sam potpuno svjestan da im moramno dati sve što treba jer su ti sponzori obezbijedili uspjehe naših skijaša, a mi smo na tim rezultatima dobili da organizujemo Finale Svjetskog kupa. Samo sam se želio na vrijeme dogovoriti da znam šta nam je činiti. Kada sam, u vrijeme ručka, to pomenuo Vogrinecu, rekao je: „Vi nemate prema nama nikakvih obaveza. Ti slobodno radi projekat marketinga kako ga zamisliš,“ rekao je Tone. I, dobro se sjećam, pošto smo ručali u bašti hotela Bosnia, da se okrenuo prema jednom drvetu iza leđa i dodao: „Ako baš hoćeš, evo na jednom drvetu zakači A4 papir s imenima naših sponzora.“ Tu smo završili razgovor. Ja sam mislio da je Tone to govorio ozbiljno, ali on je imao sasvim drugi plan.
Sutra: Vogrinec se pred cijelom vladom zakleo da će me iseliti iz