Čaopis Taboo objavio je u svom specijalnom izdanju precizne, tačne i ekskluzivne podatke o poslovanju oglašivačkih i drugih agencija te specijaliziranih poduzeća na srpskom marketinškom tržištu. Iz tog obimnog i detaljnog izvještaja izdvojili smo samo mali dio informacija koje mogu pomoći da se stekne slika o veličini marketinškog tržišta u Srbiji.
Prošla, 2011. godina, pokazala je veliku vitalnost marketinške industrije. Podaci iz završnih računa, koji su registrovani kod Agencije za privredni registar, nesumnjivo pokazuju da se nastavlja rast cijele industrije, kako u pogledu ukupnog prihoda, tako i u pogledu ostvarene dobiti.
Kada se posmatraju realni novčani pokazatelji (izraženi u eurima), očigledno je da je marketinška industrija u Srbiji u ekspanziji i 2010. i 2011. godine i to po identičnoj stopi od 9,2 odsto godišnje. Podaci ukazuju na to da su bile pogrešne procjene o padu poslovnih aktivnosti, o recesiji koja je i u ovim poslovnim aktivnostima navodno bila prisutna. Najvjerovatnije se ponavlja staro pravilo – jedan gubi, a drugi dobija klijenta. A onda se opravdanje traži tamo gdje mu nije mjesto – u opštim trendovima i uslovima poslovanja.
Da rast prihoda nije samo ekstenzivan, pokazuje relativno brži rast dobiti u odnosu na ukupni prihod. Ukupni prihod 2010. godine porastao je na godišnjem nivou za 9,2 odsto, ali je dobit u odnosu na prethodnu godinu porasla za 10,7 odsto. Slijedeće, 2011. godine, ukupni prihod je porastao za novih 9,2 odsto, a dobit je ponovo rasla nešto bržom stopom od 11,8 odsto. Dakle, brži rast dobiti od rasta ukupnog prihoda znači bolje upravljanje kapitalom i efikasnije finansiranje marketinških usluga.
Procjena ukupnog tržišta
Posebna tema, kojoj se Taboo vraća svake godine, jeste procjena ukupnih ulaganja u marketinške aktivnosti na nivou godine, kako u privredi (proizvodi i usluge), tako i u svim ostalim sektorima.
Analizom završnih računa oglašivačkih i drugih agencija i specijaliziranih poduzeća nepobitno je utvrđeno da je kroz „njihove ruke“ prošlo tačno 400 miloiona eura
Činjenica je da godišnja analiza marketinške industrije u Srbiji obuhvata samo davaoce usluga koji su u obavezi da podnose godišnji obračun. Njihove usluge su, naravno, namijenjene svim privrednim i neprivrednim oblastima, ali time nije obuhvaćen ukupan rashod na ime marketinških aktivnosti.
Jedan od segmenata koji uporno izmiče oficijelnom praćenju podataka jeste sektor preduzetnika, koji nisu u obavezi da podnose završni račun. Nije nerealno pretpostaviti da se nekim vidovima marketinških usluga bavi ne manje od 1000 i vjerovatno ne više od 3000 takvih subjekata. Ako je njihov prihod od takvih aktivnosti između 10.000 i 50.000 eura godišnje, onda ovaj segment proizvodi godišnje usluga u vrijednosti od najmanje pedeset miliona eura.
Drugi segment marketinških usluga, koji je jednako teško vrednovati, jesu marketinške aktivnosti koje se organiziraju unutar samih kompanija i organizacija iz privrede i vanprivrede. Mnogi poznavaoci ove teme slažu se s tim da su ulaganja u marketinške aktivnosti po ovom osnovu (sajmovi, promocije, podsticanje prodaje, nagradne igre, istraživanja tržišta, direktni marketing, marketing preko interneta, publicitet, društveno poželjne akcije, sponzorstva i slično) izvjesno znatno veća od ulaganja kroz angažovanje specijalizovanih marketinških agencija i specijalizovanih firmi. Ako se, međutim, ovakva procjena ukrsti s procjenom ulaganja u medijski prostor, onda se čini vjerovatnijim da samo jedna četvrtina ukupnih marketinških (i srodnih) aktivnosti „prolazi“ kroz specijalizovane marketinške organizacije, a da se tri četvrtine bruto troškova marketinga na nivou države potroši na manje stručan, ponekad i diletantski način. Na taj način se dolazi do godišnjeg iznosa od preko 1,5 milijardi eura, koliko stvarno vrijede marketinški poslovi u Srbiji na nivou godine. Ovaj iznos bi se mogao nazvati opreznom procenom. Postoje i slobodnije procjene, koje uzimaju u obzir još dublje skrivene troškove poslovanja, koje govore o čitavih 2,5 milijardi eura!
Autori ovog istraživanja (Mr. Zoran Bojanić i Miroslav Šutić) zaključuju kako „moramo biti zabrinuti za ukupni kvalitet marketinških usluga u Srbiji, ako je manji deo ovih usluga u rukama profesionalaca, što je činjenično. To nije novo otkriće, ali je činjenica, koju moramo imati u vidu, jer se tako široko prisutni amaterizam i te kako odražava na status profesionalaca u marketingu. S druge strane, to je, kako se to lepo kaže, velika šansa. Nije realno pretpostaviti da će veći deo ’samostalnih’ marketinških akcija jednog dana biti poveren profesionalcima, ali jeste realno da je potencijal profesionalnog angažovanja, čak i na ovom stepenu privrednog razvoja, najmanje dvostruko veći od trenutnih ostvarenja. Ni to se ne može dostići u kratkom vremenskom periodu, ali period od pet godina mogao bi biti vredan razmatranja, posebno ako se marketinška industrija malo bolje organizuje i u znatno većoj meri nego danas zaštiti sopstvene strukovne i poslovne interese.