Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Boštjan Prijanovič, direktor agencije New Moment Y&R Ljubljana, osnivač škole za marketing BP Komunikacije i član upravnog odbora Udruženja slovenskih oglašivačkih agencija
Zgrožen sem, kako bez glasa propada nekada najbolji festival Nove Evrope.
Golden Drum već dugo gubi na ugledu, mi Slovenci kupimo samo nešto perifernih nagrada i više se fokusiramo na SOF, na kojem su sve nagrade naše. Vjerovatno je najveći problem to da Golden Drum umire polako, već pet ili sedam godina. I to da je SOZ sjedio na milionu eura koji sada polako kopne i pune rupu koju je napravio Golden Drum i još neki projekti pored njega, naravno. Da se promjena dogodila brzo, zapazili bismo je. I shvatili da Golden Drum ne mogu spasiti samo kozmetičke popravke.
U kozmetičke korekcije ne ubrajam preseljenje u Ljubljanu. To je zanimljiva i na srednji rok sasvim dobra ideja. Ali neće riješiti probleme sama po sebi.
Petak sam proveo na Ljubljanskom gradu. Dan je počeo uspješnim parkiranjem (dobio sam zadnje mjesto rezervirano za učesnike :) ). Onda sam se kroz turiste probijao do recepcije i pogađao gdje su svi učesnici. Oko 25 nas se našlo na izložbi (gdje me je hostesa već na ulazu napi*dila da ne dodirujem izložene radove!?, kao da sam najmanje u Louvru), možda 30 u Flaying fishu i oko 80 u Dragonu. BTW, onaj ko je izmislio ova imena dvorana vjerovatno je imao neku priču u glavi koja nam nije sasvim jasna.
Sjetio sam se KUD Idiota i pitao se: gdje su svi ti ljudi? Pjesma Dan kada sam ostao sam! Izvinjavam se zbog hrvatskog, ali je sasvim primjeren za opis utiska.
Ne možeš imati festivalsku atmosferu, ako nema ljudi.Pa i te koji dođu – izgubiš. Vani je bilo 6 stepeni. Ograđen prostor, koji je bio vjerovatno namijenjen da se mi učesnici družimo, bio je prazan. Nije bilo sasvim jasno da je namijenjen nama niti sam primijetio neki topao zalogaj (osim ručka), piće ili dekice i grijalice. Samo ledeno hladno piće iz frižidera. Tačno to smo čekali. Restoran Na gradu nas je trpio samo u vrijeme ručka, a onda su pripremali stolove za večeru i nismo bili poželjni, isto tako su me izbacili van u Strelcu – ali u kafanama sam ionako navikao na sve moguće. Mogli su napisati da su puni i tako mi uštedjeti rekreaciju po velikom broju stepenica. Gore i dole. Na kraju sam samo nostalgično žalio za našom starom terasom. Bez obzira na grozne konobare i cijene u Bernardinu. Ali, u suštini sam samo žalio što nas je bilo malo.
Ja sam mnoge svoje prijatelje upoznao na Golden Drumu. Da me šefica pošalje na GD je nekada bila najveća nagrada. Svi iz oglašavanja su znali za Festival. Za fascinaciju na festivalu bilo nam je dovoljno samo to da su tamo bili Sakan, Repovž, Conrad, Apih… Bili su idoli, odnosno, značili su nam sve što se može postići u oglašavanju.
Oglašivačkom festivalu potrebni su veliko ime i dobri organizatori. Golden Drum ima samo veliku prošlost koju djelomično održava nostalgija, a djelomično to da se bodovi računaju za Gunn Report. Vode ga birokrate koji se plaše dati projekat u ruke nekome ko je predobar. Šta ako slučajno uspije i prisvoji zasluge??!!! Ne daj bože.
Radije pokušajmo s više kategorija i izmišljajmo nove nagrade. I nadajmo se da će nas spasiti Zoki (napomena: ljubljanski gradonačelnik).
Ovo je lijep povod da se vratimo na petak uveče – na dodjelu nagrada. Svečanost je bila na sajmištu. Nemam pojma zašto ne na Gradu. Ili u Unionu, u kojem je održano jedno predavanje. Ili negdje gdje imaš osjećaj svečane atmosfere. Ako već pitate (i to da je organizator šparao na svakom koraku je ionako bolo u oči), NE pravi se događaj u sajamskoj hali. Ako nema novca da je opremiš, ona izgleda kao skladište.
Direktorica SOZ-a nas je pozdravila na tzv. gala priredbi (nakon desetominutnog lamentiranja o Urški i Prešernu kojeg nisam dobro razumio, a sumnjam da su pogotovo stranci shvatili o čemu govore, inače vrlo uglađeni Ladeja i Jure). Jedino što je na toj priredbi bilo gala je gospodin Janković. Šta god ko mislio, gradonačelnik ima nastup. Pozdravio nas je na engleskom jeziku i to je bio vrhunac večeri. Potpuno opušten, Janković je svaku drugu rečenicu završio sa »nje?«. Bilo je kul. Plakao sam od smijeha.
Zatim sam se tri sata trudio da ne prerežem vene.
Dodjela se razvukla u dosadu. Sa malo organizacijske spretnosti sve se moglo završiti u zanimljivih sat i po. Ovako smo gledali beskonačno penjanje istih ljudi na scenu. Na početku sam im oduševljeno aplaudirao, a onda sam samo čekao da se neko spotakne. Ne zato što sam zloban, već samo zato da se nešto dogodi…
O nagrađenim radovima ću radije napisati drugu kolumnu. Ali ne mogu mimo čudnovato osvještavajuće kampanje Bittersweet pies – koja upozorava na nisku zastupljenost žena u određenim profesijama. Da li je neko prebrojao žene u žiriju Golden Druma? Jeste? Gotovo potpuno muški žiri je nagradio taj rad i to nekoliko puta. I nikome se nije činilo vrijednim pomenuti tu diskrepanciju?
Tačno dvije žene, po jedna u svakom žiriju. Plus Tjaša Ficko u žiriju za Ljubljana poster. Gdje je malo zatajila tehnika. Bittersweet?
Što se broja kategorija tiče – halo! Sve je više kategorija!? Možda je to zanimljiv poslovni model da se zaradi više kotizacija. Ali vlada potpuna smušenost – nije jasno ni to šta spada u koju kategoriju. Mogli bismo diskutovati o tome da li je Sea Hero Quest uopšte brended content. Jer to predviđa da postoji content kojeg »brendiraš«. Ali ovdje je cijeli projekt u suštini content kreiran posebno za to. Ali to uopće nije važno i ta kampanja je meni top. Pomenuo sam je samo zato jer kategorije ne odražavaju stvarnost. Savremeni advertising isprepliće sadržaj i oglašavanje u kombinaciji s tehnologijom. Ne može se jednostavno sažeti, kao što si nekad mogao sažeti različite kanale komuniciranja pa su oni bili katgeorije na festivalu. Možda bi bilo najbolje da ne postoje sve te kategorije i da žiri odlučuje o svim idejama u jednom košu. Samo kao hrana za razmišljanje.
Ne mogu se još odmaći od kategorija. Adriatic? Halo i WTF? Zašto onda nema kategorije Baltics, ili Višegradska skupina. Već i sam naziv kategoije je glup. Ako vam je teško kazati da smo nekada svi bili u Jugoslaviji, ne bavite se ovakvim kategorijama. Čitav niz država, uključujući i pobjedničku, nema jadranske plaže. Dakle, besmislena kategorija – pobjednik nije dobio nijedan bod. Da li se to nekome čini logičnim? Naravno da se nekolicini ljudi to činilo smislenim – oni bi sada vjerovatno nabrajali razloge satima i satima o toj posebnoj nagradi. Takvi smo, većinu energije usmjeravamo u argumentaciju grešaka umjesto u njihovo otklanjanje.
Svi kipići su, dakle, bili podijeljeni. Zadnji na sceni, network godine, dobio je čak dva paketa zlatnih konfeta. Jer je Golden Drum, zar ne? Dovoljno dobar fotograf je tako napravio fotku za press, ali je utisak bio malo porazan. Ne možeš nekome uzeti toliki novac za kotizacije i onda najbolje tako jeftino nagraditi.
Ali vrhunac šparanja je bio tek u susjednoj dvorani. Na takozvanoj zabavi. Hala za 800 ljudi, u kojoj je tavorilo negdje između 100 i 200 gladnih i žednih gostiju. Veliki logo Jacka bio je samo obično zavaravanje jer nas je čekalo samo piće kao uzorak – a onda na šanku po punim cijenama. Bez hrane. Bend je počeo s muzikom i to je bio kraj razgovora. Očito je neko naštimao ozvučenje za punu dvoranu ili nešto slično – nema smisla raspravljati. Bilo je bučno, pjevačicu nisam razumio kao ni tekst, sagovornici su se jedan drugom derali na uši. Festival je mjesto za druženje, ali što je previše, previše je. Pokupili smo se i otišli u Salsu (gdje je žurku imao i žiri :) ), i dalje do Željezničkog muzeja u kojem je bila prava zabava. Irski viski je u petak uveče pobijedio američki. Tamo sam našao sve »preživjele« sa te naporne Goldendrumovske dodjele. Nas lokalce. Šta su uradili stranci i kakvo su mišljenje o Golden Drumu ponijeli u svijet, ne mogu ni zamisliti.