Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Janez Rakušček, izvršni kreativni direktor Luna\TBWA Ljubljana
Na vrhuncu Drugog svjetskog rata 1943. godine, u ratovanje nisu bili uključeni samo milioni vojnika i ratnih strojeva, već i kompletni timovi naučnika i istraživačkih odjela na univerzitetima. Neka područja kojima su se bavili su bila sasvim logična i na mjestu: govorimo naravno o hemiji, mašinstvu, fizici i sličnim, dakle onim područjima istraživanja koja su rezultirala jačim, efikasnijim i smrtonosnijim oružjima. Među stručnjacima, koji su tražili načine za veću efikasnost svojih armija, bila je i nevjerovatna skupina statističkih matematičara sa različitih univerziteta koja se našla pred zanimljivim – pa i za današnje vrijeme izazovnim – problemom. Radilo se o slijedećem: američko vojno zrakoplovstvo željelo je povećati procenat ‘preživljavanja’ aviona koji su letjeli iznad Njemačke i zato su razmišljali o tome na kojem je dijelu aviona potrebno ojačati oklop. Avion, naime, ima tu lošu karakteristiku da ga nije moguće sasvim obložiti čeličnim pločama jer postaje pretežak, premalo okretan i troši previše goriva. Ako pak napravimo brz i izuzetno okretan avion, zbog premalog stepena zaštite on postaje isuviše ranjiv; tajna je dakle u pravoj mjeri zaštite na pravim mjestima na avionu. Vojno zrakoplovstvo SAD se naučno latilo traženja rješenja: sistematski su brojali rupe od metaka koje su na sebi donosili avioni što su slijetali na domaće aerodrome po povratku iz akcije. Površinu aviona su podijelili na četiri područja: motor, trup, rezervoar za gorivo i »ostatak aviona«. Statistika je pokazala da je daleko najviše rupa bilo u trupu aviona, a najmanje u motoru. Vojni stručnjaci su bez odlaganja donijeli odluku da je čeličnim pločama potrebno ojačati trup. Čini se logično, ali nije. Ni slučajno. Zašto je ta odluka nerazumna oficirima je objasnila tajna skupina SRG (Statistical Research Group), čija je zvijezda bio dr. Abraham Wald, profesor na odjelu za primijenjenu matematiku Columbia univerziteta (inače austrijski Jevjer, koji je matematiku studirao na bečkom uviverzitetu da bi pred nacistima emigrirao u SAD). On je generalima postavio hipotetičko pitanje: Možda njemački metci imaju tu čudnu karakteristiku da mnogo češće pogađaju trup nego motor, ali se odgovor skriva negdje drugo – na primjer u tome da oni avioni koji su dobili pogodak u motor, uopšte nisu stigli nazad u bazu? Odgovor je zato suprotan intuitivnoj logici: oklopne ploče stavljaš tamo gdje rupa od metaka nema.*
Kakve veze imaju stare ratne pričice s modernim komunikacijama, najvjerovatnije se sad pitate? Odgovor je jednostavan: iznenađujuće mnogo. Radimo u ambijentu koji, s jedne strane zahtijeva neprestano preispitivanje granica, tapkanje u nepoznato, »naučeno odgonetanje« (educated guess«, kako to nazivaju u literaturi), a, s druge strane, zahtijeva sve više mjerljive efikasnosti. Tenzija između težnje za inovacijama i zahtjeva za pouzdanošću, u kreativne industrije unosi probleme organizacijske kulture. Upravo tim se u svom istraživanju bavi Amy Edmondson, Novartisova profesorica vođenja i upravljanja s Harvard Business School koju sam imao čast upoznati i slušati u New Yorku. Amy je stručnjakinja za stvaranje uspješnih, ciljno orijentiranih skupina u kreativnim sredinama i (između ostalog), autorica knjige Teaming: How Organizations Learn, Innovate, and Compete in the Knowledge Economy. U svom praksi usmjerenom istraživanju i predavačkom dijelu prof. Edmondson između ostalog identificira dva izuzetno važna polja koja omogućava vođa kreativne ekipe. To su stvaranje ozračja psihološke sigurnosti i podsticanje inteligentnih grešaka (»promoting intelligent failure«). U kompanijama i organizacijama se, naime, događaju tri vrste grešaka: prvo su greške koje bi morali izbjeći jer nam to omogućava naše znanje (ovdje bismo mogli ubrojiti problem rupa od metaka na vojnim avionima). Slijedeća vrsta grešaka su kompleksne greške kod kojih niz internih i eksternih komplikovanih faktora stvara takve uslove da i pored poznatih okolnosti dolazi do grešaka. Treća, najvažnija i najkorisnija vrsta grešaka su takozvane »inteligentne greške« koje definiramo kao »neželjene rezultate promišljenih iskoraka na nova područja«. Prve, naravno, na sve načine treba izbjeći, drugu vrstu grešaka je potrebno predvidjeti i ograničiti, pametne greške zaslužuju podršku i podsticaj. Kao što je kazao Thomas Edison, koji je izumio električnu sijalicu: »Nisam se dest hiljada puta prevario, otkrio sam deset hiljada sijalica koje ne rade.« Savjet Amy Edmondson je iznenađujuće sličan savjetu Slavoja Žižeka (odnosno naslovu njegove čitanke): »Pogriješi dobro«, kaže Edmondsonova, a Žižek je svoju knjigu naslovio Pokušati iznova – pogriješiti bolje; što je, naravno, parafraza poznate rečenice dramaturga Samuela Becketta.
Kada budete dakle slijedeći put razmišljali o novoj kampanji i upotrebi novih nepoznatih i rizičnih metoda, pokušajte za početak primijeniti formulu Amy Edmondson. Ako se vaša ideja bude našla nasuprot vašim iskustvima (neka među njima budu i stare mudrosti), dobro je uzeti vrijeme za dodatno razmišljanje. Ako u teoirji stvar funkcioniše, samo da sve posljedice jednostavno ne možete predvidjeti, onda vrijedi pokušati. Čak i ako pogriješite, pogrešit ćete dobro. I to vam niko ne bi smio zamjeriti.
*priča je izvadak iz vrlo zabavne i još korisnije knjige How Not To Be Wrong – The Power of Mathematical Thinking koju je napisao genijalni matematičar Jordan Ellenberg, a izdala kuća Penguin Books 2014. godine