Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Razgovarali: Vladimir Ćosić, kreativni direktor McCann Beograd, i profesor Miloš Miša Radivojević
Foto: Vladimir Ćosić, kreativni direktor McCann Beograd
Velikan srpskog filma, reditelj mnogih kultnih ostvarenja i profesor na Fakultetu dramskih umetnosti Miloš Miša Radivojević održao je serijal predavanja, svojevrsni master class kreativcima iz agencije McCann Beograd među kojima sam bio i ja, na temu filmske režije i vizuelnih umetnosti generalno. Profesor nam je predložio “druženje” jedanput nedeljno u toku dva meseca. Prema sopstvenim rečima, namera profesora Miše Radivojevića je bila da predavanja pokriju “široko važno polje” ne samo filma, vizuelnih fantazija i umetnosti, već i života i realnosti u okviru koje stvaramo.
Reditelj “stare garde” je nas, ljude iz agencije, video kao ozbiljan “egzistencijalni i evolutivni” rezultat u najboljem periodu života sa “kovertiranim” performansama koje će tek da eksplodiraju. Za njega, svi mi smo veoma čvrsto smešteni u prezentu sa pogledom u budućnost, pri čemu je jedina stvar koja nam nedostaje ohrabrenje u nastojanju da održimo vlastiti kurs i očuvamo osećanje slobode.
Kao jedan od rezultata ovih predavanja, nastao je jedan specifičan “dvougao” na zajedničke teme – pogled na umetnost, oglašavanje i stvarnost dve različite generacije, profesora i njegovih studenata, filmskog umetnika i “advertajzera”, reditelja i scenarista. Zajedno smo pokušali da se kroz vanvremenski i suštinski dijalog o umetnosti i stvarnosti koja nas okružuje na momenat izmaknemo iz mora besmislenih i površnih informacija, kako bi počeli da osećamo i slušamo sebe.
Foto: Miloš Miša Radivojević
Miloš Miša Radivojević on VLADIMIR ĆOSIĆ
Miša Radivojević: Dragi Vlado, pre dvanaest godina si dobio diplomu – jednog od retkih renomiranih fakulteta umetnosti (Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu) u nas – posebno, na neki način, elitna klasa dramaturgije. U najboljim si godinama, moja procena kao profesora je da si dobro „naoružan i opremljen“, postoji li neki „predeo“ u tvojoj poziciji i opštem statusu koji smatraš svojom Ahilovom petom, neki deficit koji te zabrinjava, a za koji bi mogao da se smatraš lično odgovornim? Nešto, što ti izaziva osećaj male panike?
Vladimir Ćosić: Ukoliko bih želeo da budem potpuno iskren, gotovo da ne postoji oblast rada, ili još tačnije, oblast života koja mi ne stvara “blagu paniku” kako je Vi nazivate, ili “hroničnu anksioznost” kako to osećanje straha izazvano urođenom nesigurnošću naziva moja geštalt terapeutkinja koju posećujem sada već godinama. Čak i to što u ovim odgovorima treba da budem barem delom iskren, duhovit i emotivan, kao što ste to bili Vi u Vašim odgovorima.
Pokušaću da svoj odgovor koncentrišem na polje stvaralaštva.
Najveći strah kod mene izaziva moja lična biblioteka od nekoliko hiljada naslova. Bojim se da nikada neću imati dovoljno vremena da pročitam sve knjige koje sam nameravao. Kako sam stariji, sve više filtriram literaturu, filmove i ostalu umetnost koju “konzumiram”. I pošto sve više shvatam ovu neminovnost, panika u vezi sa ovom stvari se lagano pretvara u žal.
Sa druge strane, sveprisutna nesigurnost pri kreiranju, stvaranju i smišljanju ideja verovatno nikada neće nestati. Kada god smišljam nešto novo osećam apsolutno isto uzbuđenje, strah i paniku u iščekivanju reakcije ljudi čije mišljenje cenim (moji najbliži saradnici) ili čijeg se mišljenja najbukvalnije plašim (moja supruga). Svako novo ogoljavanje, koje neminovno prati kreativni proces, za mene stvara novu nelagodu jer nikada nisam bio ona vrsta stvaraoca koji kreira isključivo za sebe, na moju žalost (a radost moje terapeutkinje).
Ipak, mislim da je ova vrsta straha, pored toga što je nezaobilazan deo procesa, takođe i veoma zdrava. Ona čini da sebe konstantno preispitujem, unapređujem, nadograđujem; da konstantno kopam po sopstvenoj duši.
Miša Radivojević: Nemoj da me optužiš da sam neozbiljan u ovim godinama, uvek se interesujemo za tuđe „top ten“ liste u raznim oblastima, verujući da je to neka vrsta „projektivnog“ testa i za mlade i za zrele osobe.
Pokušaj da napraviš listu od recimo jedanaest autora u istoriji svetskog filma. Jedanaest je malo fudbalski, ali deset delija kretenski okruglo.
Vladimir Ćosić: Čini mi se da sam se ja onda “rodio neozbiljan u ozbiljnim godinama” jer sam bukvalno od osnovne škole imao potrebu za pravljenjem lista, sumiranjem i analiziranjem pogledanog i pročitanog. Čini mi se da su mi te liste pomagale da izoštravam sopstveni ukus, dublje analiziram umetnost i saznajem nešto više o sebi.
Bojim se da lista mojih omiljenih filmskih autora nije mnogo varirala od perioda dečaštva do danas, i ne znam da li je to dobro ili nije.
Alfred Hičkok, verovatno moj omiljeni umetnik svih vremena i jedan od najvećih umova od ljudi sa čijim sam se stvaralaštvom susreo u životu. Apsolutno pretenciozno dozvoljavam sebi da mislim da nas pored umetničkih stvari povezuje ta sveprisutna anksioznost. Voleo bih da sam inteligentan kao Hičkok.
Semjuel Fuler, novinar, pisac, vojnik i filozof zarobljen u koži beskompromisnog filmskog reditelja. Voleo bih da sam filmski filozof kao Fuler.
Hauard Hoks, jedan od najvećih filmskih reditelja svih vremena, podjednako brilijantan u režiji komedija i horora (i svega između) koji je režiju doveo do savršene jednostavnosti kako bi u fokus svojih filmova stavio likove i priču o njima. Voleo bih da karakteri koje kreiram imaju trunku “hoksovskog” u sebi.
Džon Ford, čovek koji je “izmislio” Džon Vejna, vesterne, žanrove, filmsku režiju i film kao takav. Voleo bih da snimim srpski vestern.
Don Zigel, jedan od najvećih reditelja B filmova svih vremena. U svojoj neverovatnoj karijeri režirao je 50 filmova od kojih su gotovo svi remek dela. Bio je mentor Klint Istvuda i Sem Pekinpoa. Režirao je jedan od mojih omiljenih filmova svih vremena “Bekstvo iz Alkatraza”. Smatrali su ga “evropskim” rediteljem u Americi, na šta je jednom prilikom rekao: “Most of my pictures, I’m sorry to say, are about nothing. Because I’m a whore. I work for money. It’s the American way.” Kad porastem, voleo bih da budem Zigel.
Sem Pekinpo, eksplozivni reditelj ozloglašenih, nasilnih filmova koji je akcione scene snimao kao krvave balete usporenih pokreta, a ceo život proveo ratujući sa producentima velikih studija. Voleo bih da sam upoznao Pekinpoa uživo.
Bili Vajlder, pored toga što je jedan od najvećih reditelja svih vremena i jedan od najvećih teoretičara filma, brilijantan scenarista i izuzetno duhovit i nadaren govornik. Voleo bih da sedam dana bez prekida gledam Vajlderove filmove.
Žan Pjer Melvil, moj omiljeni evropski reditelj i jedan od rodonačelnika francuskog novog talasa. Uveo je pravu revoluciju u francuski i evropski film zahvaljujući svojoj ljubavi prema američkoj kinematografiji. Voleo bih da učestvujem u stvaranju srpskog post post modernog filmskog talasa.
Džon Hjuston, ekscentrični buntovnik, mačo borac za ljudska prava, reditelj, scenarista i glumac sa neverovatnom ostavštinom za buduće generacije filmadžija. Voleo bih da sam ekscentrik.
Vilijem Fridkin, između ostalog, reditelj za mene najstrašnijeg filma svih vremena “Isterivač đavola”. Voleo bih da snimim film od koga će se baš svi plašiti.
Miša Radivojević: Probaj da napraviš „fudbalski tim“ istorije jugoslovenskog filma.
Vladimir Ćosić: Bojim se da će ipak biti prva postava košarkaške reprezentacije sastavljena od različitih generacija, uz jednog autora koji je zaigrao za reprezentaciju USA.
Živojin Pavlović, čijoj se hrabrosti, subverzivosti i pripovedačkoj jednostavnosti i dubini beskrajno divim.
Slobodan Šijan, koji je napravio filmove koje bih voleo da sam ja pisao.
Dušan Makavejev, koji je napravio neke od najboljih domaćih angažovanih filmova ili bolje rečeno filozofskih dela svih vremena. Između ostalog i film o jednom od mojih idola, Dragoljubu Aleksiću.
Miloš Radivojević, koga bih stavio na ovu listu i da ne odgovaram na njegova pitanja, jer je režirao moj intimno omiljeni srpski film svih vremena, “Dečko koji obećava”.
Petar Bogdanović ili Piter Bogdanovič, jedan od svetski gledano velikih filmskih stvaralaca i teoretičara filma. U ovom momentu me ne interesuje podatak da je bio začet u Srbiji, a da se rodio i ceo život radio u SAD-u, za mene će on zauvek biti najveći srpski filmski autor.
Miša Radivojević: U predelima filmskih žanrova kome bi dao prioritet? Šta ti je u ličnom smislu najdraže?
Vladimir Ćosić: Bojim se da moje lične preference u vezi sa filmom i ne sežu mnogo daleko od žanrovskog filma generalno. Ipak, voleo bih da se pojam žanrovskog filma ne poistovećuje sa holivudskim manirizmom i klišeima, već sa jasnim obrascima priče i utabanim stazama filmske i tradicije pripovedanja uopšte koja seže čak do Aristotela.
Tokom vremena, uprkos brojnim eksperimentima, moj ukus se isprofilisao tako da ponajviše cenim filmska ostvarenja koja kreću od žanrovskih matrica, ali ih nadilaze kroz lični pečat autora, karaktere koje kreira, emotivnost, ideje, energiju ili ono nešto mistično i neobjašnjivo što nas zakuca za sedište na dva sata, povremeno nas obarajući sa nogu.
Što se autora tiče, pored onih iz istorije filma koje sam već nabrojao, lično sam veliki ljubitelj francuskog “Novog Talasa”, kao i autora “Novog Holivuda”.
Miša Radivojević: Napravi malu listu pisaca i scenarista koji su se trajno naselili kod tebe?
Vladimir Ćosić: Iako sam generalno nezadovoljan količinom literature koja me i dalje strpljivo čeka, ova lista je verovatno beskrajno dugačka, tako da ovom prilikom neću ni spominjati svetske klasike. U poslednje vreme uživam u romanima Džejms Elroja, Kormak Makartija i Čak Palahnjuka i grafičkim novelama Art Spigelmana, Alan Mura, Nil Gejmana i Gart Enisa. Moji omiljeni filmski scenaristi su u nekom omentu svoje karijere postali filmski reditelji – Džon Milius, Volter Hil i Pol Šreder. Svako od njih ponaosob je snažno uticao na ono što sam danas, ne samo u umetničkom i poslovnom smislu, već i u svakom drugom.
Ipak, verovatno najveći uticaj na mene kao pisca su izvršila trojica pisaca sa kojima sam imao najviše kontakta:
Nebojša Pajkić, moj profesor filmskog scenarija i po mom mišljenju najbolji scenarista svih vremena u našoj zemlji, autor scenarija za neke od mojih omiljenih filmova i profesor koji me je naučio zanatske osnove svega što znam u vezi sa ovim poslom;
Mirko Stojković, u vreme dok sam studirao je bio asistent profesoru Pajkiću, verovatno najveći scenaristički talenat mlađe generacije, koga ujedno smatram i prijateljem, a koji me je uveo u profesiju kojom se bavim i danas;
I konačno, moj drug sa klase, kolega, koscenarista, jedan od najboljih prijatelja i kum Vladimir Simić.
Miša Radivojević: Film se približava svom „ušću“ – gde bi bilo dobro da se to najbolje od filma „zalije“ ili „razlije“? Kakva bi mogla biti svojstva tih novih formi?
Vladimir Ćosić: Skloniji sam da poverujem Vašoj unekoliko ekstremnijoj tvrdnji koju ste nedavno rekli na predavanjima – mislim da se film bliži svojoj smrti, ili barem prestanku postojanja u formi koju 120 godina nazivamo filmom. Pojavom novih tehnologija, tradicionalni bioskopi i tradicionalna distribucija svuda odumiru (u Srbiji su odavno umrli), dok je bukvalno svako u prilici da ima najveću svetsku kinoteku na jednom hard disku kod kuće ili u džepu. Produkcija se takođe promenila – bez obzira koliko (ne) koristimo te mogućnosti, bukvalno svako na planeti je u mogućnosti da snimi, izmontira i u javnost plasira tehnički zadovoljavajući “film”. Toliko smo se navikli na filmski jezik, da ga gotovo svi govorimo kao da nam je maternji. U stvari, da budem precizniji, svi ga razumemo i čitamo perfektno, a nešto manji broj ljudi ga “govori” i njime “piše”.
Mislim da je većina filmskih stvaralaca potajno maštala da će se ovo jednog dana desiti, ali, avaj, po staroj anglo-saksonskoj izreci “Be careful what you wish for”, efekti ove tehnološke akceleracije i produkcijsko-distributivne liberalizacije su dijametralno suprotni od onoga što smo očekivali: došlo je do jedne opšte preplavljenosti vizuelnim i svim ostalim vrstama informacija koja nije donela kvalitet. Udavljena u moru sadržaja, publika je gotovo nesposobna da se bilo čemu posveti dublje i duže od pukog, beskrajnog preletanja (“skrolovanja”); filmski autori su postali ili “biznismeni” u jurnjavi za lovom ili nekakvi prevazidjeni lažni boemi koji kreiraju “filmove” za sebe ili članove svojih porodica; u najvećem broju slučajeva, filmovi se ili proizvode po holivudskom ključu stalnih i besmislenih efekata okačenih na kosture nekada davno smislenih priča ili za nepostojeći budžet i nepostojeću publiku sa nepostojećim smislom i idejom.
Po meni, ova dijagnoza je definitivna i konačna, i treba je prihvatiti bez lamentiranja i kuknjave, zato što se iz svake smrti rađa nešto novo – neretko daleko bolje.
Tako se sav smisao iz filmova, poput reinkarnirane duše u poslednje vreme seli u neke nove hibridne forme (nova otelotvorenja), nošen novim tehnologijama, inventivnošću autora ili produkcijskim njuhom.
Za sada, filmska umetnost se vrlo jasno preselila na televiziju kroz televizijska remek dela poput serija “Sopranos”, “Fargo” ili “The Wire”. Sva filmska subverzivnost se zajedno sa inovativnim vizuelnim formama prelila u grafičke novele, neopterećene produkcijskim zahtevima i cenzorskim komisijama – ako ne verujete, pročitajte serijale “Sendmen”, “Maus”, “Preacher” ili “From Hell”, objavljeni su i kod nas.
Zajedno sa samim filmskim (i ostalim) umetnicima, deo filmske kreativnosti se čini se stalno nastanio u video igrama, oglašavanju, animaciji i novim formama namerno lažnog ili delimičnog dokumentarizma.
Sva ova “presipanja” i “prelivanja” su uslovile nastanke novih, hibridnih, iznenađujućih formi koje su još uvek u nastajanju i za sada ih je gotovo nemoguće uhvatiti i definisati, a možda je tako i bolje, možda je ovo period kada treba kreirati, a ne analizirati.
Ukoliko pokušamo da potpuno racionalno koristimo nove tehnologije i forme, bojim se da ćemo upasti u zamku filmova snimanih 3D tehnologijom (efekti lišeni dubljeg smisla).
Treba se igrati, istraživati, biti ličan i maksimalno iskren, ogoljavati sebe i iskazivati intimne stavove a forma će se već sama po sebi nametnuti.
Miša Radivojević: Da li je generacija kojoj pripadaš – dobro, tamo-vamo desetak godina, pritom mislim na školovane ljude, prijatelje, kolege, sve one ličnosti u čije živote imaš izvestan uvid – da li bi se moglo naslutiti da li su to „apolitične“ ili „politične“ osobe?
Vladimir Ćosić: Do skoro sam mislio da su u velikoj većini “apolitični”. Mislim da je sveopšte beznađe i razočaranost posle verovanja u mogućnost revolucije da promeni realnost dovela do određenog učauravanja u sopstveni mikrokosmos.
Nekakvi mali treptaji političke svesti i angažmana su se pojavili povodom poslednjih izbora, a koliko vidim, određeni događaji poput ovog u Savamali takođe provociraju neku vrstu bunta.
Međutim, mislim da je apsolutno moguće (gotovo “filmski uverljivo”) da se ovde desi neka dramatična promena naoko “ni iz čega”, a u stvari iz dugotrajne depresije, obamrlosti i čamotinje. Ali, kako god da se stvari odigraju, bojim se da je građanska, politička, kolektivna i socijalna svest u našoj zemlji, čak i kod mladih ljudi na veoma niskom nivou.
Miša Radivojević: Baviti se umetnošću i srodnim stvarima koje su na izvestan način „levitirajuće“, izdignute iznad realnosti i sveta koji se „sunovraćuje“ – smatraš li da je to pomalo neodgovorno i neetično…!?
Vladimir Ćosić: Prema mom ličnom shvatanju i doživljaju umetnosti i sveta, ni malo. Štaviše, mislim da je upravo suprotno. Za mene, umetnost mora da ima svrhu, nekakav viši cilj i zadatak čijem ostvarenju teži inače ne treba da postoji. Samim tim, za mene je angažman u srži definicije umetnosti, i pri tom ne mislim na dnevno-političke banalnosti, već želju za kreiranjem nekog boljeg sveta.
Kako sam mišljenja da je stvarnost i svet oko nas nemoguće spasiti ili promeniti izuzev menjajući sebe, smatram da je intimna i snažna umetnička kreacija jedna od retkih uspešnih metoda u ostvarenju tih težnji.
To je neobična stvar – imam utisak da ukoliko želimo da menjamo sebe moramo da uzmemo zalet penjući se na nivo kolektivnog, iznad realnosti, ili silazeći duboko u podsvest da bi tu energiju poput praćke ispalili na srž naših bića.