Piše: mag. Ladeja Godina Košir, Giacomelli media – direktorica in partnerka
Zbog koga su se razvili mediji? Zbog ljudi, zbog javnosti. U svojoj osnovnoj misiji su odgovorni svojim primaocima, što poziva na prevazilaženje političkih, tržišnih i drugih parcijalnih interesa te pretpostavlja uvažavanje etičkih standarda i najviših strukovnih mjerila. Mediji bi trebali biti čuvari demokracije, braniči općeg dobra. Mediji, ne samo da opisuju realnost, već je i kreiraju. Kada se odluče kome će posvetiti prostor time su nagovijestili šta će se naći visočije, a šta niže na ljestvici važnosti. Čega, odnosno, koga nema u medijima, taj ne postoji. Medijske slike odlučujuće karakterišu naše poimanje i razumijevanje svijeta.
Isprva usamljenom i zato uticajnijem štampanom mediju se, nakon niza godina pridružilo mnoštvo medijskih kanala i jedva savladiv broj ponuđača medijskih sadržaja. Unatoč svim novim tehnologijama, do pojave interneta, a kasnije i društvenih mreža, činilo se da je poslovni model djelovanja medijskih kuća dovršen i neranjiv. Prihodi od prodaje pretplata i pojedinačnih primjeraka su se odlično dopunjavali s prihodima koje su osiguravali oglašivači i to dvoje, zajedno, bilo je dovoljno za održavanje uredničkih struktura i još je bilo profita koji je ostajao na računima vlasnika.
Nagađanja da ovakav model možda i nije održiv, pretvorila su se u jasnu konstataciju i oporo iskustvo da smo ušli u područje tako velikih promjena da medije treba temeljito preobraziti.
Na udaru se najviše našla štampa. Nije dovoljno više samo vizuelno prilagođavanje kao što je, na primjer, promjena formata ili povećavanje fotografija na račun skraćenja sadržaja. Ne može se više konkurirati objavom vijesti na papiru, ako su te iste vijesti do čitaoca već stigle drugim kanalima. Ne može se više čekati na povećanje priliva od oglasa, ako oni nekoliko godina zaredom padaju. Ne može se ubjeđivati čitaoce da se raduju jutarnjem izdanju dnevnog lista, ako su uveče većinu novosti dobili preko digitalnih nosača sadržaja. Pa i televizija i radio se susreću s novim navikama i očekivanjima korisnika, internet živi svoju priču, društvene mreže se, kao tinejdžer koji kipi od hormona, busaju sa svemogućnošću dostizanja najrazličitijih javnosti i globalnom sveprisutnošću.
Sve same promjene. U oblicima, u brzini, u prenosiocima, u navikama. Ali ne u ključnom sadržaju. Sadržaj je još uvijek onaj zbog kojeg medij jeste ili nije relevantan i kredibilan. I novinar je još uvijek taj koji svojom ličnom odgovornošću izabere put etičkog ili senzacionalistički orijentiranog novinarstva. Nije sve kako je bilo, ali je bolje od onoga što se još može roditi. Zato je vrijeme krize i zahtjeva za promjenama pravo i zbog toga da mediji razmisle o svojoj ulozi i suvereno se uključe u medijsku industriju koja se stalno mijenja. Fascinacija društvenim medijima i zatvaranje u informacijske balončiće, koje pojedincu savjetuju internet pretraživači, nisu put do oslobađanja i demokratizacije. Profesionalni novinari su nam potrebniji danas, u naizgled komunikacijski najotvorenijem, a ustvari i te kako kontroliranom i upravljanom svijetu, više nego ikada. Kako dobrim i najboljim obezbijediti da stignu do javnosti i na nju utiču, izazov je savremenih kompanija i test za vlasnike medijskih kuća i one koji njima upravljaju.
Mediji su svakog dana na probi. Mnogi su se već ugasili, neki životare, treći jačaju. Da li ih, kao njihova javnost, kao njihovi stvaraoci, kao njihovi oglašivači ili kao njihovi vlasnici dovoljno volimo da ćemo ih provesti preko uzburkanog okeana promjena i naći put za njihov ekonomski opstanak i služenje interesu javnosti? Ko će ubuduće oslikavati svijet ako još uvijek vrijedi ona da su mediji ti kojima pripisujemo moć (su)kreiranja realnosti?