Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Bor Klemenc Mencin, freelancer, bor.klemencin@gmail.com
Ne znam da li sam ubo tačno vrijeme, da li sam imao sreće, da li se riječ brzo proširila ili je to bila kombinacija svega ovoga, ali tokom mog prvog mjeseca u svojstvu freelancera nekako sam uspio imati ruke pune posla. Naravno, počelo je polako. Gotovo mukotrpno polako. Doduše, za nekoga ko je navikao raditi u agencijskoj atmosferi, otići kući nakon ručka i ne raditi poslije toga predstavlja nešto kao buđenje u jednoj od epizoda Zone sumraka.
Kao što ste vjerovatno i pretpostavili, nije da nisam imao ništa na što ću se osloniti nakon što sam napustio posao. Iako sam se trudio da svoju odluku zadržim tajnom prije nego djelujem – rekao sam samo svojim najbližim prijateljima i obitelji, i možda sam to slučajno spomenuo nekolicini poznanika ako bi nabasali na tu temu – nabacilo mi se posla na kojem sam mogao početi raditi odmah nakon što sam napustio agenciju. Ipak, nepostojanje neposrednih rokova, brzih brainstorminga, accounta koji trče oko mojeg stola (nedostajete mi društvo), i gomilanja stavki na to-do listi, činilo se više kao neki čudni workation (radni-odmor; Bože kako mrzim tu riječ, ali stvarno je davalo taj osjećaj), nego kao redovan posao. To je trajalo nekih tjedan dana. A onda… Pa recimo samo da su stvari brzo eskalirale. Ne želim vas zamarati sa svim detaljima, pa stoga slijedi samo kratak pregled ovog prošlog mjeseca:
– Sjeo sam na piće sa oko desetak potencijalnih klijenata/partnera
– Držao sam prezentaciju u jednoj velikoj međunarodnoj kompaniji
– Radio sam na pitchu za jednu mutnu kompaniju
– Jedan klijent me je napustio
– Rekao sam „ne“ nekoliko puta
– Rekao sam „da“ previše puta
– Počeo sam pomagati jednoj maloj marketinškoj agenciji
– Uvalio sam se u umjetnički projekat moga prijatelja
– Uspio sam se ubaciti u jednu dugoročnu kampanju za jedan veliki regionalni brend (uskoro ćete imati priliku da je vidite)
– Radio sam na jednom događaju za poznati brend alkoholnog pića.
Nije loše, zar ne? Sa samo nekoliko sati rada sedmično došao sam do toga da spavam samo nekoliko sati sedmično. Pa, možda sam malo prebrzo djelovao, i zapravo nisam razmišljao o stvarima, ali za sada se snalazim (da kucnem u drvo) i rekao sam ‘ne’ onda kada sam znao da neću moći dovesti stvar do kraja. Nadam se samo da me nikada neće napustiti taj luksuz da kažem ‘ne’ nekom projektu. Za sada se smatram vrlo sretnim u tom smislu. Sada je plan preuzeti što više posla mogu kako bih širio riječ što dalje, i da odvojim malo vremena da razmislim o stvarima na kraju godine. Onda ću pogledati unatrag kako bih vidio koje vrste projekata je bilo vrijedno raditi, i skicirat ću najbolju trasu za budućnost.
Prije nego što se oprostim od vas za sada, da bacimo pogled na finansije. Nakon što sam platio sve poreze, sa zadovoljstvom vas mogu obavjestiti da sam zaradio samo malo manje nego što sam zarađivao u agenciji. Osim toga, očekujem priliv još nekoliko isplata u narednih tjedan ili dva, tako da stvari izgledaju dobro.* I iako sam se odrao od posla ovih posljednjih nekoliko tjedana, sve u svemu radio sam manje sati u ovih proteklih mjesec dana nego što bih radio u agenciji. Kako bi osigurao da ću izvući najviše koristi iz svoga vremena u idućim mjesecima, počeo sam pratiti sate za svaki projekt na kojem trenutno radim. Na taj način moći ću vidjeti koji su projekti profitabilniji i koliko mogu naplatiti za svoj radni sat bez pogrešnog osjećaja pohlepe.
To je to za ovaj mjesec. Budite tu i sljedeći mjesec kako biste vidjeli da li još uvijek govorim ‘ne’ projektima dok mi klijenti bježe.
*Imajte na umu da sve ovo pišem kao samozaposleni pojedinac koji plaća minimalne poreze/obavezne doprinose. Dakle nemojte se previše nadati, još uvijek smo daleko od neke pozamašne mirovine…
