Jedan razgovor za večerom o odvajanju otpada završio je podatkom koji je kreativnom timu otvorio važno pitanje: kome se zapravo obraćaju ovakve inicijative? Više od pola ljudi ne reciklira, dok će oni koji to već rade vjerovatno sami pronaći put do reciklažnog dvorišta. ReBus je zato tražio put do publike kojoj ponovna upotreba i održivost još nisu dio svakodnevnih navika.
Inspiracija je stigla s mjesta na kojem je ljudi možda najmanje očekuju: iz svijeta diskontnih trgovina. Velike cijene, jarke boje, akcijski leci i poruke koje obećavaju dobar ulov dobili su sasvim novu ulogu. Umjesto poziva na kupovinu, nudili su jednostavnu razmjenu: donesi ono što ti više ne treba, pronađi nešto što ti treba i ponesi ga bez plaćanja.
„Trajno niska cijena“, „Ne može biti jeftinije“ i „0 €“ u ReBusu su dobili sasvim drugo značenje. Ovdje iza njih nema proizvoda koji treba prodati, nego predmet koji nekome više ne treba i neko drugi ga može ponijeti bez plaćanja. Ono što inače potiče kupovinu tako je postalo poziv da se prije nove kupovine pogleda šta već postoji.
U oblikovanju ReBusa učestvovali su i učenici Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula, dok su učenici Industrijsko-obrtničke škole izvodili tehničke radove. Kroz radionice su nastajali slogani i poruke, a njihova direktnost i neopterećenost pravilima profesionalne komunikacije postale su dio identiteta projekta.
Već u prvom mjesecu kroz ReBus je spašeno 126 kubnih metara predmeta, a od početka projekta spriječeno je nastajanje 40 tona otpada. Uz razmjenu stvari pojavilo se i nešto što nije bilo moguće svesti na brojke: razgovori o predmetima, savjeti o popravcima i prostor u kojem su ljudi počeli razmjenjivati više od onoga što su donijeli sa sobom.
O projektu koji je na IdejiX osvojio zlata u kategorijama Miscellaneous, Branding i Nature razgovarali smo s Jelenom Fiškuš i Seanom Poropatom, kreativnim direktorima i suvlasnicima Studija Sonda, o tome kako su ReBus približili ljudima kojima održivost nije nužno važna tema, zašto su posegnuli za estetikom diskontnih trgovina i šta su naučili kada je ideja izašla među građane.
ReBus se namjerno nije obraćao samo ljudima koji su već ekološki osviješteni. Kako se dizajnira održiva inicijativa za publiku koju održivost možda uopće ne zanima?
Ako želimo postići stvarne, opipljive promjene u društvu, moramo prestati komunicirati samo unutar vlastitog eko-mjehurića. Nedavno smo sjedili na jednoj večeri i poveo se razgovor o odvajanju otpada, te je ispalo da preko 50% ljudi ne reciklira otpad, što nas je šokiralo jer jednostavno ti kao pojedincu takvo stanje bude nepojmljivo, no izgleda da je realnost. To nas je natjeralo da se dobro zamislimo. Ljudi koji već recikliraju i brinu o okolišu, ionako će doći u reciklažno dvorište. Naš je cilj bio doći do druge krajnosti, publike koja svakodnevno prelistava letke trgovačkih lanaca u potrazi za najjeftinijim proizvodima, uopće ne shvaćajući kako postoji itekako dobra alternativa bacanju i ponovnom kupovanju.
Kako bismo došli do njih, nismo mogli koristiti klasičan edukativni, pomalo docirajuć, jezik održivosti, onaj koji ih zapravo odbija. Dizajnirali smo stoga inicijativu koristeći apsolutno sve okidače iz svijeta diskontnih dućana i akcija: snažne boje, masivnu tipografiju, “akcijske” naljepnice i poruke, estetiku rasprodaje… Preuzeli smo mehanizme brze potrošnje kojima su svakodnevno bombardirani i iskoristili ih kao “mamac” za nešto potpuno suprotno, edukaciju o kružnom gospodarstvu. Umjesto da ih tjeramo da uče jezik održivosti, održivost smo “zapakirali” u jezik koji oni koriste i razumiju.
Kako ste poznate parole poput „Trajno niska cijena“ i „Ne može biti jeftinije“ pretvorili u identitet javne usluge, a da ideja ne ostane samo duhovita dosjetka?
Kao i uvijek, ključ je u tome da iza komunikacijskih poruka stoji stvarna, utemeljena istina, a ne samo copywriterski trik. Kada klasični diskont kaže “Trajno niska cijena”, on vam ipak nešto prodaje, uzima novac, a nerijetko uvaljuje proizvod niske kvalitete.
Kada mi u ReBusu kažemo “Ne može biti jeftinije” ili “0 €”, mi to mislimo baš baš doslovno. Tu nema blagajne, nema računa. Pretvorili smo poznate, hiperkomercijalne parole u vrlo doslovne upute za korištenje jedne javne, besplatne usluge. Te su parole privukle pažnju jer su ljudima prepoznatljive, ali nisu ostale samo dosjetka jer iza njih stoji čvrsta infrastruktura i prenamijenjeni autobusi u koje zaista možete donijeti predmet koji vam ne treba i potpuno besplatno uzeti onaj koji vam treba. Dosjetka postaje identitet onog trenutka kada obećanje iz slogana možete fizički ostvariti u prostoru.
Završni dizajn i slogani nastajali su kroz radionice s učenicima Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna Pula. Šta je njihov pogled unio u kreativni sistem ReBusa?
Rad s mladima iz ŠPUD-a i Industrijsko-obrtničke škole (koji su izvodili tehničke radove) unio je nevjerojatnu količinu autentičnosti i drskosti u cijeli proces. Mi kao profesionalci ponekad robujemo pravilima dizajna i komunikacije koja smo godinama učili, ali učenici nemaju taj teret.
Oni su “diskontni” pristup shvatili instinktivno i kroz radionice su kreirali slogane i poruke koji su bili neopterećeni, direktni i duhoviti. Njihov je pogled unio tu specifičnu lokalnu i mladenačku energiju, ali je pokazao i nešto mnogo važnije: da su mlade generacije, kada im se pruže prilika i konkretan okvir, itekako sposobne artikulirati složene teme poput održivosti. Projekt na taj način nije samo pasivno učenje, već aktivna praksa u kojoj učenici shvaćaju da njihov dizajn može rješavati konkretne komunalne probleme grada.
ReBus je već u prvom mjesecu spasio 126 kubnih metara predmeta, a projekt je od početka spriječio nastanak 40 tona otpada. Šta vas je u reakciji građana najviše iznenadilo?
Iskreno, najviše nas je iznenadilo to koliko je ta promjena navike bila brza i prirodna. Vrlo često ljudi zapravo ne žele zagađivati, pa ako ih se educira i ponudi im se jednostavna, dostupna infrastruktura, ponašanje se mijenja. Realizirajući ReBus dali smo publici adekvatan prostor i jasno iskomunicirali pravila igre, jezikom koji razumiju. Rezultati u samo prvom mjesecu rada podatak su koji dokazuje veliku i neispunjenu potrebu građana za sličnim aktivacijama. Razveselila nas je i ta lakoća s kojom je koncept “donesi-ponesi” prihvaćen. Autobusi nisu postali “smetlišta za stare stvari”, već prostori susreta, razmjene i stvarne međuljudske solidarnosti, a i u samom stvaranju kvalitetan primjer suradnje između javnog, privatnog i obrazovnog sektora. Voljeli bi vidjeti više takvih suradnji jer su model koji pokreće!
Postoji li nešto što biste danas dodali kreativnom sistemu ReBusa, sada kada znate kako ga je zajednica prihvatila?
Sjajno je startao, možemo mu samo poželjeti dug i ispunjen život te da postane trajna donesi ponesi stanica. A društvu općenito još više ovakvih akcija, pogotovo sada kada znamo koliko može biti snažan taj osjećaj zajedništva. Rebus nije više samo mjesto za ostavljanje predmeta, već mjesto gdje ljudi komuniciraju, razmjenjuju priče o tim predmetima i savjete o popravcima te bismo u budućnosti voljeli dizajnirati alate koji to dodatno potiču.
