Razgovarala: Asja Dupanović
Mario Mikić, Head of Creative u Humanu (bivša web.burza), u digitalu je preko deset godina. Prvu firmu otvorio je sa 18, a sad ima 26 godina. Jako široko znanje kroz studij i karijeru sticao je baveći se digitalnim marketingom, web developmentom, web dizajnom, ali neka od najsočnijih iskustava stekao je kroz hazarderske padove u event managementu i vođenje noćnih klubova. Prošle je godine na Danima komunikacija imao priliku pričati pred punom dvoranom na temu Botovi su ovdje da ti otmu posao. Danas sva svoja znanja i iskustva koristi u vođenju tima od sedam kreativaca. web.burza se nedavno presvukla u Human, a Mario je vodio rebranding proces od početka do kraja. Studirao je Informacijske i komunikacijske znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu zbog čega ga (neki) u agenciji zovu “filozof”, iako to uopšte nije tačno.
MM: Otkuda u komunikacijskoj industriji?
Mario Mikić: Relativno slučajno. Od malena je moje usmjerenje bilo IT i programiranje. Niz godina pratio sam IT scenu i uglavnom programirao. Programiram i dan danas, ali iz hobija, da ostanem u toku s mogućnostima koje tehnologija nudi.
Glavni moment pojave u komunikacijskom svijetu je bio ulazak u event menadžment vode. Gotovo cijeli faks bavio sam se organizacijom evenata po raznim lokacijama u gradu, vodio klubove, kućicu na adventu, pa i neke zabavnije priče poput prvog partyja nakon 20 godina u tunelu Grič, dočeka Nove godine u dvorcu, plesnih večeri na Zrinjevcu, a to nije ni frtalj svih priča. Sve u svemu, jako puno iskustva, među njima i prva firma s 18 u nadi da će nam sponzori istresti vreću novaca jer imamo pravni subjekt – bez plana i programa. Ali hej, u sudskom registru smo, pa valjda to vrijedi koju tisuću? To je definitivno period koji me naučio velikom stresu, odgovornosti, komunikaciji, digitalnom oglašavanju i, jesam li spomenuo stres?
Naravno i eSTUDENT, sigurno najkvalitetnija studentska udruga u Hrvatskoj u kojoj sam bio član boarda zadužen za Marketing i IT. O eSTUDENTu se trudim šutjeti jer svima izlazim na uši, ali vidim i neke ljude iz eSTUDENTa na popisu Mladih lidera, što me jako veseli i govori o kvaliteti udruge.
MM: Padovi i dizanje nakon njih nisu ti strani. U čemu si sve griješio do sada? Možeš li s vršnjacima podijeliti neku korisnu naučenu lekciju?
Mario Mikić: Griješio sam u apsolutno svemu, redovito krivo skrenem, ali manje boli dok si mlađi – to je vjerojatno i glavni savjet – kreni što ranije s popikavanjem jer toga će biti. Koljena budu krvava, al’ staviš trputac, sjedneš na bičikletu, pedaliraš dalje i nekako ti svi lakše oproste te padove. Drugi savjet je postaviti letvicu dovoljno visoko i stalno ju podizati. Ne vjerujem da možeš daleko dogurati s mindsetom “da prodam tri kukuruza bit će dobro”. Ako si u dvadesetima i osjećaš se ugodno na poslu, to je malo čudno, sigurno nešto krivo radiš. Guraj se izvan zone komfora, diži letvicu i ako padneš, stavi trputac. Ma koji je to copywriter bolji od tebe? Ma koja su to kola bolja od Moskviča! Kad ćeš gurati ako ne sad?
MM: Koji ti je od dosadašnjih projekata na kojima si radio posebno prirastao srcu?
Mario Mikić: Human rebranding, naravno. Od malih nogu pratim web.burzu, otkad su imali web stranicu sa superherojima, a svatko od njih svoju figuru. Izvodili su tehnološki neizvedive stvari. I onda mi se nedavno pruži prilika da radim na rebrandingu. Prilika da tadašnjoj web.burzi unesem tračak onoga kako sam ih gledao posljednjih desetak godina. Takva prilika se ne propušta jer u tom trenutku posao prestane biti posao. Izazov je ogroman, a očekivanja su još veća. Na svu sreću svi su bili spremni potegnuti svoj maksimum i onda još malo. Isplivali su svi ti razni karakteri koji su iznimno specifični, zbog kojih klijenti vole raditi s nama, pa sve što je trebalo jest uhvatiti ih mrežicom i zapakirati u brand. To mi je super, jer Human, to smo stvarno mi – i vjerujem da se to osjeti.
MM: Ok, dakle, web.burza je sada Human. Zašto se presvlačila, što je sve novo i kojim ćeš pravcem voditi kreativni odjel na čijem si čelu?
Mario Mikić: Bilo je vrijeme za skinuti sloj prašine koji se prirodno nakupi u osamnaest godina. Više je razloga iza potpunog rebrandinga, od želje za lakšim izgovorom na stranim tržištima, konfuzije koju je prijašnje ime stvaralo i prirodnog širenja usluga koje nudimo. U osamnaest godina puno toga se promijenilo, prije je bio uspjeh ako bi web stranica imala nesistemski font. Agencije koje su mogle inovirati na tehnološkoj razini vodile su glavne uloge. Danas više nije tako, tehnologija je napredovala i više nije dovoljno da budemo tehnološki progresivni, pogotovo ako želimo stvoriti emociju, a zatim i vrijednost klijentu.
Imamo sigurno najbržu agencijsku stranicu, režemo stvari u milisekundama jer nitko ne voli gledati loading spinnere. Razmišljamo je li čovjeku užitak gledati u naše proizvode. Je li jasno? Je li lijepo? Ako osoba mora razmišljati što smo htjeli reći, uzalud smo se trudili. Ako razumije, ali reakcija izostane, možda smo malo bolji. Ali ono na što ciljamo je da naši proizvodi ostanu zapamćeni, da stvore poveznicu barem na kratko, jer tako na kraju dana ostvarujemo i poslovne ciljeve. Korisnik je u fokusu i uvijek prvi, nema preskakanja koraka, osim ako si ne isprintamo novce, al’ onda je to falše i s time ne možeš kupiti načose u dućanu.
To nam je i plan kreative – objediniti sve mogućnosti koje imamo da lijepo ispričamo priču, da stvaramo super iskustva, korisnicima, klijentima, nama.
MM: Posljednjih šest godina osvajate MIXX za najbolji web u Hrvatskoj. To istinski komunicira vaš primat u segmentu digitala i, posebno, weba. Šta je ključ tog kontinuiteta?
Mario Mikić: Pristupamo našim radovima iz više kuteva. Jednako nam je važna strategija i komunikacija koliko i dizajn te tehnička produkcija. Naši proizvodi nisu samo eye candy, nit’ su tehnološki Robocop, već cijeli zaokruženi paket koji na kraju dana nosi rezultate. A kad su rezultati prisutni onda i nagrade nekako iskoče. Ispada da je to povezano. Jednostavno vjerujemo u projekte koje radimo, biramo s kime radimo, biramo kako radimo i to se osjeti na konačnom proizvodu.
MM: Šta su tvoje strasti i hobiji van posla?
Mario Mikić: Volio bih reći da skupljam tetrapake mlijeka ili sviram orgulje. Ili da odem bos na putovanja gdje opasnosti čuče iza svakoga ugla! Ali moji hobiji su dosta obični i limitirani vremenom. U slobodno vrijeme volim kuhati, a ponekad radim i na projektima jedne post-digitalne agencije zvane Ikkö. To mi je ispušni ventil, mjesto gdje si nas nekoliko dozvolimo raditi stvari koje malo manje ostvaruju poslovne ciljeve, a malo više suze radosnice. Tamo imamo svega, od kalupa za rezanje banana i vodootpornih tramvajskih karata do rječnika poslovnih skraćenica i najvažnije Chrome ekstenzije. Apsurdno je koliko mozak može otplivati kada nestanu poslovna ograničenja, a taj balans na kraju dana mi je iznimno važan.
MM: Šta te pokreće – koja to ideja, vizija, ambicija koju imaš?
Mario Mikić: Pokreće me budilica i grč u trbuhu jer se moram ustati, a nisam jutarnji tip, no trudim se od ustajanja do ustajanja raditi zabavne stvari. U profesionalnom smislu jako vjerujem u tehnologiju u komunikaciji i oglašavanju. Alati koje već danas imamo na raspolaganju pružaju velike mogućnosti, ali jaz između offlinea i onlinea je i dalje toliki da imam dojam da su ljudi cijepljeni od zanimljivih integriranih rješenja. Na osobnoj razini mi je glavna ambicija držati dobar balans između posla i malo manje posla. Stalno hodam po firmi i govorim ljudima da previše rade i kad će više prestati. Uprava se možda neće složiti sa mnom, ali možemo se složiti da se ne slažemo. A dugoročno? Nemam pojma i ok mi je ta vizija.
MM: Kako vidiš da će se u budućnosti razvijati tehnologija i komunikacija digitalnim kanalima? Vizioniraš li da će budućnost donijeti nešto malo više „humana“ za onoga ko je ciljna skupina komunikacije?
Mario Mikić: Očito je da postoji određena stigma vezana uz tehnologiju: nedostatak privatnosti, otuđenost, jezivo precizno targetiranje – nije ni čudno. Ljudi komentiraju „On ti samo swipea“ i „Ona ti živi od lajkova“. Istina je da to ne bi smio biti cilj tehnološkog napretka. Takva stigma nastane kad se pojavi veliki zao Crni čovjek koji krivo usmjeri nišan. Ali tako je u svakoj industriji, zar ne? U tom trenutku fokus je na astronomskom rastu, a taktika je igranje na osnovne ljudske podražaje – stvaranje ovisnosti, eksternu validaciju, “koliko sam skupio likeova”, ”jesam li stisnuo da idem na event” i slično. Ali takve stvari su kratkog roka trajanja.
Vjerujem da ćemo se okrenuti ka boljem. Tehnološki napredak je super, promašaj je način na koji smo ga iskorištavali. Brandovi sve više spoznaju da nema brzih pobjeda, da dosadašnji pristup ne pali na duge staze. Svjesni su da je potrebno stvarati pravu vrijednost. Pojavljuju se koncepti poput “downtimea” i “kvalitetno utrošenog vremena”, prestaje prebrojavanje likeova i pojedinac sve više zaista ulazi u fokus. Postaje jasnije da jedan lojalan kupac dugoročno stvara značajno veću vrijednost od pet kratkoročnih korisnika ovisnih o novoj funkcionalnosti. Jer oni danas bacaju likeove, sutra bacaju swipeove, a lojalnost je nepostojeća. Jasno je da se fokus mijenja sa surovih brojki na korisničko iskustvo, na pojedince, na stvaranje dodatne vrijednosti njima, a posljedično i emocionalnu povezanost s brandom. Zbog toga sam optimističan oko budućnosti tehnologije i digitalne komunikacije, jer budućnost mora donijeti malo više “humana” i trendovi pokazuju da se to događa!
MM: Kao kreatori komunikacije, imamo veliku moć i, istovremeno, odgovornost prema društvu. Kako ti doživljavaš tu odgovornost i na koji način, kao mladi lider u komunikacijskoj industriji, možeš doprinijeti pozitivnim promjenama unutar nje?
Mario Mikić: Sve više mi se kroz glavu mota misao o beskompromisnosti u svezi nekih vrijednosti. Ne treba raditi stvari koje se kose s tvojim uvjerenjima, zbog kojih te želudac stisne. Rađe se zahvali i reci da ima drugih agencija koje će sigurno biti super zadovoljne raditi s vama. Onda objasni šefu zašto si izbio lovu iz džepa firme. I onda drži fige da to prođe. Mislim, posla ima, ali karaktera izostaje. Oružja kojima se danas raspolaže u digitalnoj komunikaciji stvarno su oružja. Nevezano uz prirodu projekta, pa makar to bio i društveno odgovorni projekt, i dalje držiš sačmaricu. Logično je da postoji odgovornost i treba takve stvari vokalizirati. To je goli minimum koji svako mora učiniti.
