Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
U godini Dr. Martina Luthera Kinga nastavljamo seriju priloga I Have a Dream sa liderima regionalne komunikacijske industrije. O svojim snovima danas govori Ivan Stanković, predsjednik Communisa.
Najdraži san iz djetinjestva?
Davno beše, pojma nemam. Mada, kada bolje razmislim, mislim da sam sanjao da sam Tito. On nije morao da svira klavir i jeo je samo srce od lubenice.
O čemu sam sanjao kada sam ulazio u svijet oglašavanja?
Nisam znao ništa o profesiji, tako da su se moji snovi uglavnom orijentisali ka svakodnevnim stvarima. I naravno, nadao sam se da će mi taj posao omogućiti dobar i kvalitetan život. Kasnije su se javile i neke ambicije…
O čemu sanjam danas?
Da uspem da transformišem Communis u Agenciju novog digitalnog doba. Da i dalje toliko uživam u lepoti posla. Da napišem drugu knjigu. Da mi deca budu srećna i uspešna, između ostalog, radeći i razvijajući ovaj posao i Agenciju.
Koji san me je doveo do ovoga gdje sam danas?
Više želja da nešto uradim, nego neki konkretan san. Više igra i zadovoljstvo igranja, nego neke promišljene aktivnosti. I ne-mirenje sa činjenicom da nešto nije moguće. Tek je to onda izazov.
Sanjam li više tokom dana, ili tokom noći?
24/7, jer snovi nemaju radno vreme. Ali, najlepše je kada pre nego što zaspiš sanjaš neki svoj san ka kojem si krenuo. I kojem se približavaš. Ili koji ti je nedostižan, pa ti je na nivou bajke za laku noć.
Postoje li snovi od kojih sam odustao?
Da ću znati da pevam. Ili da ću igrati tenis kao Đoković. Ipak, i za snove, pogled u ogledalo je najbolji korektiv.
