Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Jelena Fiškuš, kreativna direktorica Studio Sonda
Photos by: Sean Poropat
Neuki smo, i nije nas sram priznati. Prije samo dvije godine iz HURA-e su nas zvali i pitali imamo li što prijaviti ze Effie, a mi smo pitali šta je to točno. Nedavno smo snimali svoj prvi TVC i klijent je pričao o važnosti PPMa, a mi smo se pravili da znamo što to znači i kimali glavom, a zatim googlali.
Iz tog razloga, koristimo svaku priliku da nešto naučimo. Ove godine potrefilo se da prisustvujemo trima sjajnim festivalima u svega tri mjeseca, u tri različita dijela svijeta. Nema veće sreće.
Prije dva dana sam pisala o Iceland Design Marchu u tekstu s naslovom: “Iceland ima nevjerojatan smisao za dizajn, ali ni jedan dizajner svijeta nikada neće nadmašiti dizajn koji je na tom otoku izvela priroda”. Jučer o Danima komunikacija. Svoju trilogiju o festivalima završit ću tekstom o ADC 97th Annual Awards.
New York je bio visoko na listi naših prioriteta, ali rekli smo sami sebi da ćemo ondje otići jednom kad nas pozovu. To se konačno dogodilo sredinom travnja kada nam je stigao jedan prekrasan mail od organizatora najstarije nagrade u industriji dizajna i komunikacija koja se dodjeljuje kontinuirano već 97. godinu za redom…. Dolazimo tako do putovanja ovjenčanog ADC zlatnom kockom, radi koje su nam u zračnoj luci Newarka kazali: “Step back ma’am and don’t talk to me until I’m finshed searching”. Tek nakon što je Zlatna Kocka iz ručne prtljage (gdje smo ju stavili da se slučajno na zagubi) dobro pregledana i preispitana na dinamit, dobila je dozvolu da dođe kući, u Vižinadu, kao i mi, uostalom. Rad Piquentum ADC žiri je nagradio zlatnom kockom u kategoriji pakiranja, što nam je donijelo i nominaciju za Boutique Design Firm of the Year. Pobjedu, na kraju, a zasluženo, odnosi Magpie Studio iz Londona.
Inače, same dodjele teško se sjetiti nakon jet lag-a i dva kamikazna Shutterstock koktela, ali ne zaboravlja se tako lako trenutak kada dijeliš pozornicu sa radovima kao što su Barbers’ for Apple, #Blood Normal (jer stvarno, ima li netko tko se nije zapitao zašto je tekućina na reklamama za uloške uvijek plava?), pa zatim s tvorcima sjajne Japanske stolice s pedalama za invalidne osobe COGY Wheelchair, uz Fearless Girl… itd itd… Da, lijepo je biti uz Fearless girl na pozornici, a još je ljepše ujutro se probuditi i otići ju vidjeti uživo.
Dva dana kasnije, u Convene zgradi na Park Avenue, održava se One Club creative week. Jedna od onih zgrada s portirima koje uvijek gledaš izvana i razmišljaš tko u njima živi, a sada evo i nas tu, lijepo nas pozdravljaju nudeći nam za doručak jagode. Pa fino. Jako puno predavanja odjednom, u četiri dvorane i vječni problem – koju odabrati. Sad viđamo Susan Cradle skoro više nego vlastite roditelje: prošli mjesec u Rovinju, jučer nam je pljeskala na dodjeli, a danas mi plješćemo njoj na okruglom stolu o Projectu Meddle. Susan je u medjuvremenu odabrana za prvu ženu predsjednicu One Club-a of creativity, najpoznatije neprofitne organizacije koja podržava kretivnu izvrsnost u industriji oglašavanja i dizajna, i čestitke joj na tome. Mora da je spavala s nekim, reći će neki ljudi, kao naprimjer potpisnici za “referendum” Siniše Labrovića. Na ovom okruglom stolu jedan od sugovornika Susan je anonimus koji se javlja putem video walla. Kreatori projekta, koji sebe nazivaju “grupom zabrinutih kreativaca profesionalca”, osmislili su case study za kampanju koju drže najbrilijantnijom ikada. Jer ako je mogla osvojiti američku publiku, može valjda i advertising festivale, pa redom projekt prijavljuju na festivale poput One Show, Cannes, Clio Awards… A radi se o Ruskoj intervenciji u američke izbore. Jedini problem je što ni jedan festival ne zna u koju kategoriju da ih svrtsta, ali kada se zbroje rezultati kampanje: neprebrojljivo mnogo objava u medijima, 760 milijuna CTR (hvala Google?), 288 milijuna twitter impresija, i jedan prorusko orijentirani predsjednik, mora se priznati da su zaslužili bar Effie!
Rad je prijavljen u ime Rusije. https://www.projectmeddle.org
Zanimljiv je bio i Paul Bichler, kreativni direktor u Saachi&Saachi koji nam je iz prve ruke predstavio kampanju It’s a Tide Ad ili, kako oni vole reći: Otmicu Super Bowla. Izveli su malu varku u kojoj izgleda kao da gotovo svaka reklama na Super Bowlu reklamira Tide prašak. I više od toga, intervencijama u intro programa, i uz nekoliko pametnih najava, ispalo je da ga reklamira čak i sam Super Bowl. Jeste vidjeli kako Eaglsi i Patriotsi imaju lijepe bijele hlačice/majice? Reklo bi se da je to san svakog kreativca, navesti druge brandove da djeluju tebi u korist. I dok je recimo u slučaju pive Responsibily
to simpatično, u slučaju Tidea je toliko genijalno da čak postaje bezobrazno. Mislim, uspjeti oteti Super Bowl
Za kraj teksta, umjesto pokušaja opisivanja NY, evo jednog lijepog uratka koji vrijedi pogledati i koji će sve reći
Zaključno, svaka prilika za osobnu nadogradnju neprocjenjiva je, ali festivali, o kojima sam pisala minula tri dana, za nas imaju dodatnu edukativnu iskustvenu vrijednost jer su se posložili tako da spajaju ekstreme: Od najdinamičnijeg grada na svijetu, do hotspringova skrivenih u rupama tektonskih ploha i vulkana, od otimanja superbowla i zakulisnih igara postavljanja najmoćnijeg predsjednika na svijetu, do poslastice od rabarbare i dekice od ovčjeg runa i, naposlijetku, do punog kruga povratka doma. Podsjetilo nas je to da smo na dobrom putu, utvrdilo mišljenje da dizajn i komunikacija imaju najveću vrijednost kada su odraz podneblja iz kojega dolaze, intuitivni i logični i korisni, odnose se na problematiku kraja uz koji se vežu i nikada, baš nikada njihova vrijednost nije umanjena time radi li se o iskorištavanju mukotrpno stečenih, a zatim odbačenih namirnica u rakiju ili ružnu vegetu, ili pak o globalnom performansu koji propituje iz korijena postavke demokracije i dobije prostor na CNN-u. Najviše od svega želim što više takvog pristupa i nama u regiji, nama u Hrvatskoj, pa će Dani komunikacija, osim sjajnih predavanja, imati i puno više zlata na Ideji X.
