U životu se često moramo suočiti s teškim iskušenjima, što za većinu nije lako. Mag. Nastja Mulej, jedina licencirana trenerica de Bonovih alata razmišljanja u Sloveniji, objasnila nam je kako prebroditi teška vremena i gubitke, skrenuti pažnju s negativnih misli, usmjeriti se na pozitivno, naučiti optimizam i početi razmišljati drugačije kako bismo mogli krenuti dalje u životu.
„Pozitivna psihologija se smatra mladim područjem psihologije koje se postupno razvijalo nakon Drugog svjetskog rata. To je odgovor na klasičnu psihologiju, koja se bavi ljudskim problemima i njihovim rješavanjem. To je korak dalje od proučavanja neuroza, psihoza, kliničkih simptoma, razvojnih kašnjenja i tamnih strana ljudske osobnosti. Pozitivna psihologija istražuje ljudske resurse i snage. Otkriva kako ljudi razvijaju kreativnost, hrabrost, entuzijazam, nadu, pozitivne emocije, pozitivna uvjerenja, duhovnost, optimizam i još mnogo toga. U središtu pažnje pozitivne psihologije su svjetle strane ljudske osobnosti, a glavno pitanje je kako doprinijeti kvaliteti života pojedinca,“ objašnjava mag. Nastja Mulej, jedina licencirana trenerica de Bonovih alata razmišljanja u Sloveniji, a ujedno i magistrica komunikologije, diplomirana ekonomistica i sociologinja koja ljude uči kreativnom razmišljanju i kako se kreativno suočiti s izazovima. Već 12 godina je pokretačka snaga platforme Pozitivna psihologija za bolji život.
Naučimo se optimizmu!
„Za začetnika se smatra Amerikanac dr. Martin Seligman, čija je knjiga Naučimo se optimizmu prevedena i na slovenski. Naslov te knjige je ujedno i moj savjet. Spomenut ću jednu od strategija iz knjige: to je način objašnjavanja događaja, koji učimo još u djetinjstvu. Pesimističan stil objašnjavanja je osoban, trajan i općenit – na primjer, ako pesimistična osoba izgubi posao, problem vidi u sebi, misleći ‘nisam dovoljno dobar’, čini se kao trajan problem, misleći ‘nikada neću naći novi posao’ i općenit, misleći ‘ja sam loš radnik’. Optimisti, s druge strane, istu situaciju vide iz druge perspektive, što im omogućava lakše suočavanje s svakodnevnim problemima i preprekama, kasnije ili nikada ne odustaju, uspješniji su i ustrajniji od pesimista. Nije potrebno posebno naglašavati da će optimist sa svojim pozitivnim stavom i usmjerenošću na cilj mnogo brže pronaći novi posao od pesimista. Optimisti i pesimisti na različite načine reagiraju i na pozitivne životne događaje, pri čemu optimisti pozitivne događaje pripisuju sebi, trajno i općenito, dok ih pesimisti vide kao neosobne, privremene i specifične.“
Skrenimo pažnju s negativnih misli
Kako se možemo naučiti mijenjati način objašnjavanja različitih događaja?
„Spomenut ću pet koraka koje Seligman koristi u kognitivno-bihevioralnoj terapiji. Prvo, naučimo prepoznati automatske misli koje prolaze kroz našu svijest kada se osjećamo loše. Drugo, naučimo izazvati te automatske misli prikupljanjem suprotnih dokaza. Treće, naučimo stvarati drugačije, nove interpretacije. Četvrto, naučimo kako skrenuti pažnju s negativnih misli. Peto, naučimo prepoznati pretpostavke koje dovode do depresije i koje upravljaju našim emocijama i ponašanjem te ih preispitati. Optimizam se neće naučiti preko noći, potrebno je mnogo volje i ustrajnosti, ali se trud definitivno isplati.“
Početi iznova je privilegija
Kako nastaviti novi početak nakon teških životnih iskustava?
„Početi ispočetka zapravo je prava privilegija. Svatko od nas ponekad sanja o svježem početku. Ipak, dobro je da se tome pristupi namjerno, strateški, s ciljem. Dakle, prvo moramo znati, ili sebi postaviti pitanje, šta tačno želimo postići, šta želimo biti, šta želimo imati, gdje, s kim i s čim, i zašto. Ako to ne znamo ili ne postavimo, nosit će nas kao list na vodi. Ako znamo, sve ćemo misli i energije usmjeriti ka postizanju tog cilja. Zatim počinjemo razmišljati da li postoje različiti mogući putevi da dođemo do cilja. Možda postoje uobičajeni pristupi koje dobro poznajemo i često koristimo. Možda možemo povezati uobičajene pristupe. Možda moramo osmisliti poseban pristup. Možda čak moramo osmisliti novi pristup na kreativan način. Ponekad smo u iskušenju da se odlučimo za prvi pristup koji izgleda da djeluje. To iskušenje moramo odbiti i nastaviti dalje s razmišljanjem. Jasniji nam je cilj, veća je šansa da ćemo pronaći način kako da ga ostvarimo. U tom koraku širimo pregled nad svim važnim faktorima: troškovi, izvedivost, zakonitost, prihvaćenost, implementacija, kao i namjere i vrijednosti. Vrijeme je za treći korak: promišljanje. Alternativama treba dati prioritet. Ako dođe do sukoba između troškova, praktičnosti i vrijednosti, morat ćemo ‘pregovarati’ – nešto dobiti, nešto izgubiti. Na kraju dolazi vrijeme za prilagodbu. Jer nikad ne ide idealno.”
Prebroditi teška vremena nije lako!
„Bojim se da će naši čitatelji, koji su prošli kroz tragediju, ove redove shvatiti s rezervom, ako ne i s otporom, misleći da govorimo o nečemu što ne razumijemo jer to nismo doživjeli. Pomoglo bi da smo godinama ranije radili na reprogramiranju uma – što je moj izraz za preoblikovanje prirodno negativnih misli, gdje tražimo slabosti i rizike, u namjerno pozitivne misli, gdje tražimo vrijednosti, prilike i koristi. To nije lak zadatak i samo pozitivne afirmacije neće pomoći. Ali ljudi će, ne samo od mene, čuti da nam u teškim vremenima najviše pomaže fokusiranje na pozitivno, izražavanje zahvalnosti, življenje u trenutku, bez žaljenja za prošlim i strahovanja za buduće, njegovanje odnosa s ljudima oko nas i upoznavanje sebe, kao i postavljanje smisla. Ovdje bih spomenula simpatičnu knjižicu Poliana. To je inspirativna priča o snazi zahvalnosti, koja može promijeniti tamu u svjetlost i očaj u nadu. Roman o djevojčici koja prolazi kroz iskušenja s igrom ‘Budi zahvalan’, koju ju je naučio otac, dragocjeni je poziv da u sebi, drugima i događajima prvo tražimo dobro i lijepo.”
De Bonova sredstva za efikasno planiranje. Kako korak po korak prebroditi teške životne izazove, pronaći rješenja i napraviti akcijski plan?
„Ako ne govorim s aspekta psiholoških poteškoća, nego s aspekta izgradnje materijalnog dijela novog života, koristila bih se de Bonovim alatima za efikasno planiranje.
- NCD (Namjere, Ciljevi, Dostignuća) – postavi šta želiš imati na kraju.
- UVD (Uvaži Sve Faktore) – prikupi što više ulaznih podataka o onome što imaš na početku.
- SDL (Stavovi Drugih Ljudi) – među ulaznim podacima koji čine okvir iz kojeg radimo, jer ne možemo raditi iz snova već iz stvarnosti, nalaze se i ljudi oko nas – i svako od njih ima određeni stav. Stav nekoga drugog je činjenica za nas. Ne možemo ga promijeniti. Ali ga moramo uzeti u obzir.
- PPP (Prvi Prioriteti) – ako smo se do sada trudili da prikupimo što više ciljeva, faktora i stavova, sada gledamo šta od toga nam je prioritet. U ovom trenutku prelazimo iz divergentnog u konvergentno razmišljanje, sužavajući okvir.
- AMI (Alternativne Mogućnosti Izbora) – počinjemo navoditi što više alternativnih mogućnosti, neke uobičajene, još poželjnije, i nekoliko neobičnih ideja o tome kako od onoga gdje smo (UVD, SDL) doći do onoga gdje želimo biti (NCD). Ovdje možemo koristiti i de Bonova sredstva za lateralno razmišljanje, takozvano ‘izvan okvira’, što znači namjerno traženje rješenja izvan uobičajenih obrazaca.”
Radite korak po korak
„Znam, sve ovo zvuči apstraktno, strano, izveštačeno, kao da je ‘neki fazon’, ali zaista funkcioniše ako uzmete olovku, papir i štopericu. Radite korak po korak, po 3 do 5 minuta za svaki alat. Napišite što više što raznovrsnijih odgovora, barem sedam za svaku tačku. To je jedini način da se posvetite temi i fokusirate. Bez toga će vam misli lutati na sve strane, a vaš mozak će se prebrzo zadovoljiti. Idealno je da razmišljate paralelno s drugima – dok vi radite NCD, i drugi rade NCD – a zatim podelite odgovore tako da se ne ponavljate, da svako kaže samo ono što još nije rečeno. Isto se primenjuje i za svaki sledeći korak. To je jedini način da izbegnete nesuglasice, jer umesto razlika tražite nadopunjavanje i na taj način istražujete temu iz svih mogućih uglova.“
Naučimo se prepoznavati prednosti, koristi, vrednosti
Postoje jednostavne tehnike i vežbe koje može svako primeniti, poput kreativnog razmišljanja, da se lakše suočimo s gubicima i nastavimo dalje u životu. „Dakle, ako bi ljudi imali vremena i mogućnosti da se aktivno i svesno bave svojim načinom razmišljanja, preporučila bih bar neke od de Bonovih metoda. Problem s njima – u ovom slučaju – je što zahtevaju duže vreme vežbanja. Kao i sa svakom veštinom, jer razmišljanje je veština. Mišljenje je navika – naučena, usvojena, podsvestna – gde već unapred imate oblikovano mišljenje o nečemu, a zatim to branite da ne biste izgubili obraz pred drugima. Razmišljanje – svesno, usmereno, fokusirano – jeste veština, kao znanje stranog jezika, instrumenta ili sporta. Nešto što učite, i kad dovoljno dugo vežbate, postaje podsvestno. Naši mozgovi su od najranijih vremena programirani da razmišljamo kritički. Nismo naučeni da prepoznajemo vrednost, ali smo veoma osetljivi na opasnosti – greške, loše postupke, rizike, probleme i slično. Naš um je još iz vremena pračoveka vrlo sposoban da vidi sve što može poći po zlu. I zbog toga je potrebno vežbati i vežbati, da naučimo prepoznati i prednosti, koristi, vrednosti.“
Sve ima neku vrednost. Gde početi?
„Čak i kod vrlo male dece možemo započeti osnovnim alatom PNZ – Pozitivno, Negativno, Zanimljivo. Sve ima neku vrednost, neku manu i neku zanimljivost. Ništa nije samo crno ili samo belo; ima tri strane – ako smo ih voljni videti. Važno je samo da svesno krenemo prvo u traženje prednosti. Tome de Bono u knjizi ‘Šest šešira razmišljanja’ naziva žutim šeširom, gde tražimo prednosti i koristi, kratkoročno i dugoročno, iz sopstvene i tuđih perspektiva. Takođe je važno traženje alternativa, različitih mogućnosti kako bismo mogli postići cilj, kao i humor, koji je blizanac kreativnosti. Dakle, da ne shvatamo sve smrtno ozbiljno, već da se barem mentalno zabavljamo dok istražujemo mogućnosti. To de Bono opisuje u knjizi ‘Lateralno razmišljanje’. Naučili smo da život ide gore-dole, da uvek neko prolazi kroz teže trenutke od drugih, da je svaka stvar za nešto dobra i da je u odnosima najvažnije slušanje druge osobe, a ne pametovanje, savetovanje, već samo zagrljaj, uho i srce. Mozak dolazi na red tek u sledećem koraku.“
Sreća ili nesreća?
Za kraj Nastja bi rado s vama podijelila priču koju možda već poznajete. Drugim riječima, nešto možemo vidjeti kao pozitivno, kao negativno, kao zanimljivo ili samo kao nešto što se događa u životu i što treba proživjeti jer život ide gore-dolje. Izvor ove priče je knjiga Zašto ja? Zašto to? Zašto sada? Ljubav prema vlastitoj sudbini, autorice Robin Norwood, koja je u Sloveniji objavljena 1994. godine.
Jedan seljak je živio u zabačenom selu. Jednog dana otkrio je da mu je krava nestala s pašnjaka. Dok ju je tražio, susreo je susjeda, koji ga je upitao kuda ide. Kada mu je odgovorio da je njegova krava nestala, susjed je odmahnuo glavom i rekao:
„To je baš nesreća.“
„Sreća, nesreća… ko može suditi o tome?“ odgovorio je seljak i nastavio dalje. U brdima izvan sela pronašao je kravu koja je pasla zajedno s prekrasnim konjem. Kada je počeo voditi kravu kući, konj ih je pratio.
Sutradan ga je posjetio susjed da bi pitao za kravu. Kada je ugledao kravu kako pase s prelijepim konjem, upitao je seljaka šta se dogodilo. Seljak je objasnio da je konj pratio kravu sve do kuće. Susjed je rekao:
„To je prava sreća!“
„Sreća, nesreća… ko može suditi o tome?“ opet odgovori seljak i vrati se svojim poslovima.
Sljedećeg dana, seljakov sin, koji je služio vojsku, došao je na dopust. Odmah je pokušao zajahati prelijepog konja, ali konj ga je zbacio i sin je slomio nogu. Kad je susjed, koji je krenuo na pijacu, vidio mladića kako sjedi na verandi s poduprtom i zavijenom nogom dok otac obrađuje vrt, upitao je šta se dogodilo. Kada je saznao, odmahnuo je glavom.
„To je prava nesreća,“ rekao je.
„Sreća, nesreća… ko može suditi o tome?“ opet odgovori seljak i nastavi obrađivati vrt.
Sutradan je mladićeva jedinica prošla kroz selo. Tokom noći izbio je rat, i vojnici su išli u borbu. Budući da se sin nije mogao pridružiti jedinici, susjed je preko ograde povikao seljaku na polju kako je barem pošteđen gubitka sina u ratu.
„To je sreća,“ povika susjed.
„Sreća, nesreća… ko može suditi o tome?“ odgovori seljak i nastavi orati.
Te večeri, seljak i sin su sjeli za večeru. Nakon nekoliko zalogaja, sinu je zastala pileća kost, i nakon nekoliko trenutaka umro je. Na sahrani, susjed je položio ruku na seljakovu i tužno rekao:
„To je prava nesreća.“
„Sreća, nesreća… ko može suditi o tome?“ odgovori seljak i položi buket cvijeća pored kovčega.
Na kraju sedmice, susjed je došao do seljaka i rekao mu da je cijela sinova jedinica poginula.
„Barem si bio uz sina kad je umro. To je sreća.“
„Sreća, nesreća… ko može suditi o tome?“ odgovori seljak i nastavi put prema pijaci.
I tako dalje!
Tekst: Renata Ucman
