Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Mark Tungate, Editorial Director, Epica Awards
Režiseri na spisku produkcijske kuće Rattling Stick radili su na projektima u rasponu od dječijih dobrotvornih organizacija pa do foršpana za Bond filmove. A osoba koja nadgleda sve njih je Katie Keith, „prva dama“ ove producentske kuće u Velikoj Britaniji.
Nadgledanje čitavog spiska kreativnih talenata zahtijeva čvrstoću, empatiju, i dubok rezervoar strpljenja. Prema tome ne zavidim Katie Keith, jer kao „prva dama“ produkcijske kuće u Velikoj Britaniji ona radi s nekim vrlo talentiranim ljudima.
Ton su postavili tri osnivača kompanije: Daniel Kleinman, Ringan Ledwidge i Johnnie Frankel. Čini se gotovo kao zločin ako uzmete birati najbolje iz nohvog impozantnog opusa, ali treba napomenuti da Kleinman stoji iza Bond filmova, Ledwidge je nedavno režirao Audi-jev spot „Duel“, a Frankel je producent za mnoga od najpoznatijih imena u industriji .
Možda zato Katie opisuju kao „dresera talenata“. U stvari, njena uloga je kako sama kaže višestruka. „Johnnie, El Presidente – kao što vidite titule ovdje shvatamo vrlo ozbiljno – i druga dva osnivača su naravno često zauzeti i putuju, pa im treba neko da pomogne voditi kuću.“
Kad sam se uspio naći s njom, na primjer, ona se tek bila vratila sa tretmana (detaljnog opisa kako će jedan projekt biti snimljen) na kojem ima kratak rok. U širem smislu, ona je uključena u upravljanje napretka karijera 16 režisera ove kompanije, pronalazi i pomaže nove talente, te nadgleda PR i marketing. Plus, ona radi u polju u kojem ima vrlo malo prostora za pogreške. Projekti se sude od posla do posla.
„Mi nismo agencija za oglašavanje – nemamo dugoročne ugovore sa klijentima“, istakla je ona.
Katie zapravo ima agencijsku pozadinu, jer je radila 10 godina u J. Walter Thompson – u početku u upravljanju accounta. „Napredovala sam do pozicije account direktora, ali što se više penjete to ste udaljeniji od kreativnog procesa, a u oglašavanje sam došla da pravim filmove“.
Zato se preselila u produkcijski odjel agencije, gdje je rukovala projektima za Smirnoff, Nestle, MTV, Vodafone, Unilever i Kellogg’s. Pridružila Rattling Stick-u 2010. godine.
Ova produkcijska kompanija je nedavno proslavila svoj deseti rođendan zabavom koja je zapravo bila „zahvalnica“. Katie kaže da je tim prošao kroz godine call sheets-a (industrijski žargon za dnevni raspored snimanja) kako bi pronašli sve ljude sa kojima je Rattling Stick redovno radila, koje su potom pozvali na piće.
Pretpostavljam da su se snimanja u proteklih deset godina produžila kako se cijela industrija prebacuje sa reklama na brendirani sadržaj. Katie primjećuje da režiseri rijetko koriste taj termin. „Ne mislim da to njima mnogo znači. Tu se više radi o tome da li im se sviđa ideja. Imajući to u vidu, traže se duži spotovi, a više vremena znači više pričanja priča, i nema tog režisera koji će tome reći ne. Ovih dana rijetko dobivamo briefove gdje priču treba ispričati u samo 30 sekundi“.
Jedan neočekivani rezultat ovoga je renesansa muzičkih spotova. „U prošlosti je to gledano kao potpuno drugačija vještina, ali to više nije slučaj“, kaže ona. Zapravo, ona povremeno savjetuje režiserima da se late muzičkog spota ako su u potrazi za novim načinom da protegnu svoje kreativne vještine.
Jedna stvar koju nisam mogao da ne primjetim je da su od 16 režisera na platnoj listi Rattling Stick-a samo dvije žene: Loren Denis i Sara Dunlop. “Dvije režiserke na listi veličine naše je dobro”, kaže Katie, “ali nije dovoljno dobro, i to sigurno predstavlja problem u široj industriji”.
Spomenula je Free The Bid inicijativu, koju je u septembru pokrenula režiserka Alma Har’el, a koja poziva agencije da na prezentacijama za klijente imaju barem jednu visokopozicioniranu ženu. Na web stranici Free The Bid također su predstavljeni radovi 130 režiserki.
„S jedne strane, to je fantastična vijest“, kaže Katie „a sa druge strane, nijedan kreativac ne voli da mu se kaže sa kime će raditi. Dakle, to nije idealno, ali za odskočnu dasku koja će omogućiti da više žena bude razmatrano na briefovima, ne mogu smisliti ništa bolje“.
Pravi problem je čini se na temeljnom nivou. Katie ističe da iako sve vrijeme dobiva role od mladih režisera, vrlo malo njih dolazi od žena. „Možda je potrebna neka inicijativa na nivou cjelokupne industrije, koja će ohrabriti mlade žene da uđu u ovu industriju kao režiserke.“
U međuvremenu, ona izdvaja rad Sare Dunlop za dječiju dobrotvornu organizaciju Barnardo’s kao jedan od njenih omiljenih radova koji su u posljednje vrijeme izašli iz Rattling Stick-a. „Ima tako snažan emotivni naboj. Iako sam bila dobro upoznata sa projektom, kada sam prvi put vidjela grubu verziju zaledila sam se, i morala sam odmah pozvati Saru, (sa suzama u očima) kako bih joj rekla da mislim da je rad izvanredan. To se ne događa često.“
Kada sam je počeo gnjaviti da mi kaže koji joj je najdraži rad svih vremena, odlučila se za „Three Little Pigs“, u režiji Ringana Ledwidgea za BBH i The Guardian. „To je jedan kultni rad koji nije izgubio nimalo svoje moći ili relevantnosti“.
Ovaj oglas je promijenio našu percepciju onoga što oglašavanje treba biti – a to je podvig koji Rattling Stick ispunjava sa impresivnom regularnošću.