Iva Stilinović Grahovac pripada generaciji komunikacijskih profesionalaca koji su karijeru gradili istovremeno kroz novinarstvo, urednički rad i odnose s javnošću, zbog čega danas vrlo precizno razumije i medijsku logiku i očekivanja publike. Tokom karijere radila je za neke od najpoznatijih medijskih kuća i publikacija u Hrvatskoj, među kojima su Adria Media Zagreb, Styria, Story, Globus i Večernji list, a posljednjih godina vodi odnose s javnošću Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Od dolaska u HNK Zagreb 2019. godine, Stilinović Grahovac dio je tima koji je značajno promijenio način na koji jedna od najvažnijih kulturnih institucija u regiji komunicira s publikom. Uz strateške komunikacije, medijsku vidljivost i promociju ključnih projekata, zagrebački HNK posljednjih je godina uspio proširiti publiku, otvoriti prostor novim generacijama i istovremeno zadržati poziciju institucije čije su predstave kontinuirano rasprodane.
Povod za razgovor je i priznanje PRO PR Globe People Achievement Awards, koje joj je dodijeljeno u okviru 23. PRO PR konferencije za doprinos području komunikacija i odnosa s javnošću. U intervjuu govori o izazovima komunikacije u kulturi, promjenama u odnosu publike prema kazalištu, statusu PR struke u Hrvatskoj, ali i o iskustvu novinarstva koje je obilježilo njezin profesionalni put.
Hrvatsko narodno kazalište u posljednjih 5 godina značajno je transformiralo svoju nacionalnu percepciju, što svakako ovisi i o repertoaru, ali i o PR i komunikacijskim aktivnostima. U tom kontekstu, zanimaju nas izazovi s kojima se susrećete na Vašoj poziciji?
Uloga odnosa s javnošću u instituciji poput Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu podrazumijeva stalno balansiranje između tradicije i suvremenosti. HNK u Zagrebu je institucija s iznimno snažnim nasljeđem i odgovornošću prema publici, ali istovremeno mora biti otvoren, relevantan i dostupan novim generacijama. Jedan od najvećih izazova upravo je pronaći komunikacijski jezik koji će poštovati umjetničku ozbiljnost i povijesni značaj kazališta, a istodobno biti blizak današnjoj publici, posebno onoj koja tek otkriva kazalište.
Transformacija percepcije zagrebačkog HNK posljednjih godina rezultat je timskog rada, jasne strategije i dosljedne komunikacije. Nastojimo pokazati da kazalište nije zatvoren prostor rezerviran za uski krug ljudi, nego živo mjesto susreta, dijaloga i emocije. U tome veliku ulogu imaju digitalni kanali, neposredna komunikacija s publikom i otvaranje institucije prema zajednici.
Istodobno, jedan od najvećih izazova jest održati razinu konstantne izvrsnosti, ne samo u umjetničkom smislu, nego i u percepciji publike. Kada ste u poziciji da su predstave kontinuirano rasprodane, da publika ima velika očekivanja i da se od vas očekuje da uvijek budete na najvišoj razini, tada komunikacija mora pratiti taj standard jednako predano i precizno. Izazov nije samo postići uspjeh, nego ga svakodnevno potvrđivati, graditi povjerenje publike i opravdavati status institucije.
Kako biste ocijenili kulturu publike i njihovo ophođenje prema kazalištu? Postoji li interes novih generacija za kulturu i prepoznaju li oni te vrijednosti?
Vjerujem da publika danas pokazuje sve veći interes za kulturne sadržaje, ali i da se njihov odnos prema kazalištu mijenja. Kazalište je danas prostor autentičnog iskustva, dijaloga i pripadnosti.
Posebno me veseli interes mlađih generacija. Iako se često govori da mladi gube interes za kulturu, naše iskustvo pokazuje suprotno, kada im se sadržaj približi na način koji im je razumljiv i relevantan, njihov odaziv i angažman mogu biti iznimni. Upravo zato nam je važno kontinuirano otvarati nove formate i prostore susreta s publikom.
Otvaranje naše nove scene HNK2 važan je korak i u tom smjeru. Taj novi prostor omogućuje nam da publici, osobito mlađima, ponudimo drugačije sadržaje i iskustva, od razgovora, predstavljanja i posebnih programa do događanja koja stvaraju neposredniji i opušteniji odnos s kazalištem.
Hrvatska ima dobro pozicioniranu struku odnosa s javnošću. Kako biste Vi ocijenili status struke u društvu? Je li ona dovoljno prepoznata ili ovisi primarno o menadžmentu institucija?
Struka odnosa s javnošću u Hrvatskoj značajno je napredovala i danas je mnogo bolje shvaćena nego prije desetak ili dvadesetak godina. Ipak, njezin puni potencijal još uvijek uvelike ovisi o tome koliko menadžment institucije prepoznaje važnost strateške komunikacije.
Odnosi s javnošću nisu samo promocija, slanje priopćenja ili reakcija na krizne situacije; oni su ključan alat za izgradnju identiteta, povjerenja i dugoročnog odnosa s publikom. Kada postoji razumijevanje te uloge na upravljačkoj razini, rezultati su vidljivi i mjerljivi, osobito u kulturi gdje komunikacija postaje most između umjetnosti i publike.
Pritom je važno naglasiti i međusobno povjerenje unutar institucije te kvalitetnu internu komunikaciju, koja je također sastavni i iznimno važan dio odnosa s javnošću. Bez toga, vanjska komunikacija ne može biti dosljedna ni vjerodostojna.
Da se ne bavite odnosima s javnošću, čime biste se bavili u svojoj poslovnoj karijeri i koju biste opciju izabrali?
Studirala sam novinarstvo i novinarstvom sam se bavila kroz sve njegove segmente, od početnih novinarskih koraka do uredničkih pozicija. Bilo je to lijepo i iznimno formativno razdoblje, puno učenja, iskustava i ljudi, te mnoštva prijateljstava koja i danas traju i to je nešto što ne bih mijenjala ni za što. Novinarstvo, pisanje i rad u medijima oduvijek su mi bili prirodno bliski i taj me put uvelike oblikovao.
Iskreno, pitanje što bih radila u nekoj sasvim drugoj karijeri uvijek je teško. Danas, u ovim godinama, mislim da bih ponovno odabrala isti put, ali možda bih na samom početku ušla u profesiju s nešto drugačijim stavom, s više mirnoće, manje unutarnjeg pritiska i s drukčijim očekivanjima prema sebi i okolini.
Koji je trenutak u Vašoj karijeri ostavio poseban trag, osim priznanja koja ste dobili?
Najveći trag, ipak, ostavili su ljudi, divna poznanstva, kolege i prijateljstva koja su se tijekom godina razvila, a od kojih su neki postali gotovo poput obitelji. Posebno su mi ostale u sjećanju i brojne ljudske geste, situacije u kojima smo si nesebično pomagali i bili jedni drugima oslonac, često i izvan samog profesionalnog okvira. To su vrijednosti koje se ne zaboravljaju i koje daju posebnu dubinu svakom profesionalnom iskustvu.
