Lenja Faraguna: Dragi Magnuse, Google o tebi kaže ovo: ‘futurolog i postavljač trendova’. Jesi li samo znao da znaš stvari ili su te ljudi tako počeli zvati pa si to jednostavno prihvatio?”
Magnus Lindkvist: Odlično pitanje! Kao što kažem u svojim predavanjima, postajemo u životu ono u čemu ne propadamo!
Zapravo sam sebe počeo zvati futurologom početkom 2000-ih, jer me zanimala ideja o budućnosti. A onda je neko rekao, znaš, futurolozi su zapravo bili fašistički talijanski pjesnici iz 1920-ih.
I budući da nisam ni fašist ni mrtav Talijan, pomislio sam, ah! A onda je jedan gospodin u British Telecomu imao titulu futurolog, i pomislio sam, to je najbliže. Dakle, ove etikete su nastale slučajno, greškom, neuspjehom, i već 20 godina pogone moju karijeru i nastupe.
Druga riječ je “postavljač trendova”! Pa, zapravo, to je “promatrač trendova”! Da biste bili postavljač trendova, morali biste biti stvarno dobri i cool, što ja očigledno nisam. Promatrač trendova je zainteresovan za ono što ljudi smatraju zanimljivim i koji su to utjecajni koncepti, a mene zanimaju mega trendovi, dugoročne promjene.
Lenja Faraguna: Koja je tvoja najnovija “futurologistička i trendovska beba” na koju si super ponosan?
Magnus Lindkvist: Zavisi. Ima toliko ideja! Ja sam DJ ideja, tako da ih obično ne izmišljam, već uzimam uzorke i koristim ih za stvaranje novih priča.
Početkom 2009. godine počeo sam govoriti o vrlo korisnoj riječi, infobesitet. Ljudi su dobro informisani, ali im je mozak prepun “junk food-a”. Nisam ja smislio taj termin, ali sam ga spominjao, pa su me često pripisivali njemu. Mislim da je 2010. godine postao riječ godine. Znate, to je bilo prije 14 godina. Tako da se očigledno trebam fokusirati na sljedeću “bebu”, pronaći nove dobre ideje (smijeh).
Lenja Faraguna: Kažeš da je gen za isprobavanje novih stvari i ulazak u nepoznato izumro. Reci nam više o tome zašto vjeruješ da je zona komfora tako privlačna mnogima i zašto, čak i kada je zona komfora neudobna, ljudi ostaju u njoj.
Magnus Lindkvist: Da, to je sjajno pitanje – mislim, mi smo bića koja traže komfor! Želimo sačuvati energiju.
I u isto vrijeme, jedna od najjačih sila u svemiru je poricanje – zbog toga ostajemo predugo u lošem braku iako bismo trebali odustati, ili zašto nam je teško započeti dijetu da izgubimo kilograme. Nastavljamo poricati, nastavljamo govoriti: “Ma, dobro je!” ili “Biće u redu.” Lakše je probleme gurnuti pod tepih.
Poricanje je čarolija koju treba razbiti. Nije to udobnost. Nije to zona komfora – to je mjesto gdje ne moramo ulaziti u neizvjesnost i nepoznato.
Mi nemamo energije svaki dan krenuti u avanturu, volimo rituale, volimo normalnost. Dakle, da, biti svjestan da je poricanje tako snažna i često nevidljiva sila u našem životu je važno.
Kao ljude, suštinski nas ne nagrađuju zbog rizikovanja i odlaska u nepoznato.
Možda bih rekao da postoji osjećaj nelagode u današnjem društvu. Vidjeli smo recesije, pandemije i ratove.
Dakle, mislim da je osjećaj opasnosti danas izraženiji. Prije dvadeset godina niko nije želio živjeti “normalan” život; niko nije želio stabilan, dosadan posao. Danas srećem mnogo ljudi koji sanjaju o stabilnom, plaćenom i “dosadnom” poslu, o tome da imaju normalan život. Možda je to i dio toga, činjenica da je svijet oko nas postao malo opasniji.
Lenja Faraguna: Kako izlaziš iz svoje zone komfora?
Magnus Lindkvist: Nisam siguran da izlazim. Ja sam 50-godišnji bijelac, sredovječni muškarac. Moj otac je znao reći da je vrlo teško živjeti drugačije od običnog, prosječnog života, i vidim da s godinama sve više postajem kliše, pa se možda trebam podsjećati da to činim.
Dopustite mi da vam dam primjer: Biti govornik i stalno na turnejama veoma je loša ideja, ako želite imati funkcionalan brak. Moja žena i ja smo se razveli prije pet godina, ali smo ipak otkazali razvod i ostali zajedno.
Jesam li se vratio u zonu komfora ili bi život razvedene osobe bio zona komfora? Ne znam. Sretan sam što smo ostali zajedno, ali jesam li propustio život koji obiluje avanturama?
Najzanimljivija su ona putovanja koja poduzimate u svom umu. Postoji mnogo mjesta koja možete posjetiti u svijetu i mnogo knjiga koje možete pročitati. Ali na kraju, sve se svodi na promjenu uma i misli.
Otišao sam na psihoanalizu, koju toplo preporučujem. Staromodno frojdovsko psihoanalitičko istraživanje. Psihoanaliza me aučila da se ne bojim umnih dubina, ljudske duše koja je duboka, mračna i tajanstvena. Naučila me da se barem ne bojim toga, čak i kada ne uživam istražujući to.
Za mnoge od nas je zadani glas u unutrašnjem glasu negativnost. Kao, nisi dovoljno dobar, nisi ovo, nisi ono, previše si ovo, premalo si ono.
Zato uvijek prvo moraš razbiti negativni začarani krug, ili ga barem prihvatiti i pokušati pronaći način da ga zaobiđeš.
Taj glas dopuštanja je važan. Onaj koji ti kaže: “Da, u redu, to je ono što osjećaš.” Dugo sam imao problem sa zlom u sebi. Bio sam vrlo nepristupačan prema mračnim stranama svoje duše i misli.
Do te mjere da sam razmišljao o kraju svog života, što bi, naravno, bio ogroman gubitak za bilo koga. Na kraju sam shvatio “čekaj, ne želim umrijeti, samo sam ljut ili uplašen!” To je drugačije! Sve dok imaš neku vrstu intenziteta u svojim emocijama, postoji nada!”
Neke od tih emocija sigurno će biti neugodne. Neke će biti pozitivne, ali mislim da se kod mene često radi o borbi s tim najglasnijim glasom, pokušaju pronalaženja glasa prihvatanja, a zatim traženju jasnoće i avanture, unutra i van.
Lenja Faraguna: Kakav je tvoj pristup ljudima kada ih vidiš kako se povlače u mutnim vodama komfora i predvidivosti?
Magnus Lindkvist: Volim ova pitanja.
Ponekad sam ogorčen tip koji misli vrlo gorke i cinične misli o svojim sunarodnjacima i njihovim izborima, ali loša je ideja suditi po površini. Obično budemo vrlo iznenađeni čim počnemo komunicirati s ljudima, kadi h pogledamo ih dublje.
Jedno od najtežih mjesta za mene je red na aerodromu. Obično bih tada poželio “ubiti” druge ljude dok čekam, veoma mi je teško tu održati mentalnu stabilnost. Tad se pokušavam podsjetiti na moć zahvalnosti, biti sretan što imam priliku to raditi, što mogu biti ovdje, što mogu biti ja, što sam, nadam se, dobrog zdravlja.
Da, zato ne volim suditi o izborima koje ljudi prave. Trudim se da se suzdržim od osude. Ne uspijevam uvijek, ali trudim se.
Lenja Faraguna: Koje su tri najveće promjene u tvom životu, kad si bio uplašen i hrabar u isto vrijeme i odlučio se za njih?
Magnus Lindkvist: Pa, napustio sam profesiju govornika tokom pandemije da bih studirao na policijskoj akademiji – da, to je bilo hrabro! Onda sam napustio policijsku akademiju da bih se vratio govorništvu, što je takođe bilo hrabro, ali možda malo manje.
Bili smo pred razvodom, i htio sam pobjeći od problema, ali sam odlučio suočiti se sa svojim demonima i popraviti stvari.
Treće, imam sina koji je na spektru autizma, a u djetinjstvu je imao epilepsiju i slično, i to je bilo zastrašujuće. To nas je natjeralo, mene i moju ženu, da budemo hrabri roditelji. Naučilo nas je šta znači biti hrabar.
Hrabrost je biti svjestan rizika, biti svjestan boli, osjećati strah, ali onda kao… Da li je to hrabrost ili odgovornost? Kad je u pitanju dijete, to je odgovornost, ali to nam ne pomaže uvijek, znaš.
Mislim da je tiranija osjećaj da postoje samo „moraš“ i da nema izbora, ali ako sebi pružiš izbor, onda možeš ponekad preuzeti potrebnu odgovornost.
Nisam baš religiozan, ali veliki sam fan one scene u Bibliji kad đavo iskušava Isusa i kaže: „Ne moraš patiti. Završit ću to za tebe odmah i poslati zmiju naprijed. Samo pusti da te zmija ugrize i sve će biti gotovo.“
A Isus odlučuje ubiti zmiju i suočiti se s mučenjem i raspećem – to je odgovornost! To je suočavanje s bolom i to je nivo hrabrosti za koji nisam siguran da ga imam u sebi.
Lenja Faraguna: Da ti daju bilbord koji cijeli svijet može vidjeti, koje bi riječi napisao na njemu?
Magnus Lindkvist: Napisao bih samo tri riječi. To bi bile riječi Warrena Zevona, pokojne rok zvijezde koji je umirao od raka i kad su ga pitali koji bi nam savjet dao, rekao je: „Uživaj u svakom sendviču!“
Skoro svaki dan mislim na to! Svaki put kad jedem sendvič, pomislim: „Znaš, ovo je samo uživanje u ovom zalogaju šunkastog i sirastog sendviča.“
Lenja Faraguna: Kako bi definisao kreativnost?
Magnus Lindkvist: Zavisi. Volim koristiti riječ kreacija jer smatram da je kreativnost postala kliše. Imaš post-it papiriće na radionici, ili imaš malo crnog vina i pokušavaš smisliti ideje koje obično nisu najbolje jer su sigurne. I nema posvećenosti.
Kreacija je sposobnost da se donesu nove ideje u ovaj svijet, stvari koje nisu s ovog svijeta, da se donese nešto prethodno nepoznato i misteriozno. Često nas cenzurišu kad to pokušamo.
Poznat primjer, Ignaz Semmelweis je imao ideju o higijeni i pranju ruku. Poznato je da ga je medicinska zajednica u Austro-Ugarskoj mrzila i pljuvala u lice i, na kraju je umro sam u austrijskom mentalnom azilu. Ipak, bio je u pravu. Njegove ideje o higijeni bile su tačne.
Kreacija je hrabra, teška, obično je loša ideja na kratke staze.
Ako se nadamo živjeti u drugačijem svijetu, potrebni su nam stvaraoci i moramo ih zaštititi, pa čak i nagraditi, posebno ako ne uspiju. To bih rekao.
Lenja Faraguna: Šta ili ko te inspiriše i podstiče na razmišljanje?
Magnus Lindkvist: Ja, sam sa sobom, nakon jednog piva obično postanem inspirativna osoba. Međutim, nakon tri piva, ja sam sam sebi depresivan. Inspiracija je uvijek tamo gdje je pronađete.
Ako govorimo o pojedincima koji su mi promijenili pogled na svijet, volim povjesničara po imenu Neil Ferguson. Jako mi je zanimljivo slušati ga. Također me inspiriše jasnoća misli autističnog poduzetnika Petera Thiela.
Dakle, inspiracija je tamo gdje je pronađete. Uvijek smatram da, kada se informacija pomiješa sa tvojim mozgom, tada dolaziš do nečega, vidiš nešto, neki remix, nesporazum. Znate, nešto se jedinstveno događa u tome. Često nalazim najzanimljivije ideje kada sam zauzet drugim stvarima. Dakle, imate mnogo informacija, čitate, gledate stvari, slušate tuđe razgovore, a zatim se to marinira u vašoj glavi i onda se može roditi nešto novo!
Lenja Faraguna: Da li stvaraš posebne uvjete da uđeš u kreativno stanje ili čekaš da ti inspiracija sama dođe?
Magnus Lindkvist: Da, obično se to desi kada postoji rok. Dakle, Panta Rei akademija me zamolila da govorim u dvije sesije po 90 minuta! Obično govorim 45 minuta. To je bio “rok”, morao sam smisliti nešto novo, a to je pomoglo mojoj kreativnosti!
Volim mnogo čitati, ali nisam baš dobar u čitanju složenih stvari. Volim novu knjigu Yulala Noaha Hararija, Nexus, o informacijama u AI. Zaista mi se dopada njegov stil pisanja.
Volim pisati, ali nisam siguran da sam posebno dobar u tome.
Što se tiče uvjeta, kao što sam rekao, malo alkohola, mikro doza alkohola je dobra.
Postoji odličan citat koji je, mislim, izrekao komičar Kevin Hart: “Komičari zarađuju novac u noćnim klubovima uveče, pričajući šale, ali ja zarađujem tokom dana, a prikupim to u klubu noću!”
Mislim da je to odlična perspektiva – ja zarađujem kada čitam, kada pišem ono što mislim, a zatim to prikupim na svojim govorima.
Lenja Faraguna: Da li su te ikada nazvali previše ludim, previše brzim, previše futurističkim? Kako se nosiš s potencijalnim klijentima koji te jednostavno ne razumiju?
Magnus Lindkvist: Kažu: “Ti si idiot i nećemo te platiti.”
Lenja Faraguna: Zaista? Da li se to još uvijek dešava, čak i kada to radiš već 20 godina?
Magnus Lindkvist: Da, ali manje. Biti govornik je slično kao biti pilot. Morate naučiti šta raditi ako motor prestane raditi, ili, ako je previše magle, ili vam nestane goriva. I dalje morate letjeti.
Učite iz grešaka!
Imao sam klijenta iz Danske kojem se zaista nije svidjelo ono što radim. Došao sam, odradio posao, a sutradan sam dobio dugačak email (a znate da kad ima puno teksta, to neće biti prijatno štivo). Da, pogodilo me je i nosio sam to sa sobom godinu dana. Mislim da je bol sada prošla.
Razmišljam, kako sam uspjeo izgurati kroz svoje dvadesete?
Oodgovor – prosto se pretrpi. Problem u mom poslu je taj što je kupac uvijek u pravu, čak i kad nije. Ako si neka zaista kul osoba, kao Michel Wellbeck, vrlo kontroverzni francuski autor, možeš možda iskreno govoriti istinu. Ali, ja nemam snage ni izdržljivosti da se suprotstavim moćnicima.
Nisam dovoljno hrabar da stvaram neprijatelje. Obično kažem da mi je žao i pretrpim, bez ikakve zluradosti.
Mnogi moji prijatelji su govorili, “možda si jednostavno bio previše dobar za Dance, možda si bio u pravu.” Ali to mi nije pomoglo. Ne volim osjećaj kada me ljudi ne vole zbog mog profesionalnog rada.
Lenja Faraguna: Kako znaš da je klijent savršen za tebe?
Magnus Lindkvist: Nekad osjetiš unaprijed, glava ti već bruji, u duši osjećaš da će sve ići dobro. Ponekad pomisliš, “Ovo će biti izazov.”
To je osjećaj koji vještačka inteligencija neće moći postići. Mislim da je Nick Cave, pop zvijezda i pjevač, to dobro rekao. AI nije prošao ništa. Ništa nije izdržao. Nema namjera. Ono što cijenimo u umjetnosti su namjere. Šta je neko htio reći? Zašto je ona to stvorila? Trebamo razumjeti značenje.
Kada naplaćujem onoliko koliko naplaćujem za keynote, mora biti vrlo dobro. Kao da si restoran sa tri Michelinove zvjezdice. Mora biti odlično. Teško je biti najbolji jer to zavisi od subjektivnog mišljenja! Ima mnogo dobrih govornika na svijetu i to je kao s muzikom, zar ne – ako voliš Radiohead, možda ti se neće svidjeti Coldplay; ako voliš Coldplay, možda ti se neće svidjeti Taylor Swift, ali mora biti dobro.
Lenja Faraguna: Koje su tvoje tri glavne poruke za balkanske zemlje?
Magnus Lindkvist: Pa, kao i Švedska, Slovenija je mala i beznačajna zemlja. Izađite, izađite izvan Slovenije, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore, radite stvari koje će odjeknuti van granica tih zemalja. Razmišljajte manje o svojoj zemlji.
Male, beznačajne zemlje bi mogle nestati. Većina ljudi ne bi marila. Švedska, Slovenija, Švicarska, Singapur – sve ove male zemlje su dobre upravo u tome. Razmišljajte o tome kako možete učiniti nekoga sretnim u Kansasu? Kako da neko u Kazahstanu voli to što radite? Pogledajte preko granica.
Mislim da U2 ima pjesmu “Get Out of Your Own Way” (Izađi iz svog puta), mislim da je to dobro.
Budite optimisti jer većina stvari još uvijek nije izumljena ili napisana, a mnogo toga dolazi iz malih i beznačajnih mjesta.
Neka od najbolje muzike stvorili su ljudi koji su rođeni usred ničega. Prag je postao bolji od Hollywooda u snimanju filmova. Spotify je došao iz Švedske!
To što je nešto malo ne znači NE, i čak kad je malo i dosadno, dobre stvari mogu se desiti.
Lenja Faraguna: Koje pitanje bi volio odgovoriti, ali ti ga još niko nije postavio?
Magnus Lindkvist: Kako sam uspio proći kroz dvadesete?
Fotografije: J. Marolt
