Piše Ekrem Dupanović
Foto: Učesnici panela posvećenog komunikaciji sa milenijalsima
Kraj prošle sedmice proveo sam u Selcu kod Crikvenice na PRO.PR konferenciji. U zadnji čas sam htio odustati od puta jer smo u Sarajevu imali veliku frku oko postavljanja novog portala koji je pokrenut danas. Nisam odustao jer sam Danijelu Koletiću obećao da ću doći i učestvovati u jednom panelu, a Danijelu se ne odbija zato što je on takav, kada nešto obeća to je zakon.
Ispalo je da je dobro što sam otišao. Ostavio sam Malika, Adnana, Asju i Amelu da bez mog unošenja nervoze riješe brojne tehničke probleme koje smo imali. Uz sve i Malik je otišao u Banjaluku na jednu konferenciju o digitalu, ali je i tamo radio 24 sata na usklađivanju svih potrebnih stvari. Ja sam imao vremena da o svemu razmislim, napravim plan i malo se odmorim.
Volim otići na PRO.PR. Atmosfera i energija su nevjerovatno pozitivni. Svi smo već kao raja. Većina ljudi dolazi godinama i svi se već dobro poznajemo, volimo se susresti i družiti. Nije to velika konferencija po broju učesnika. Okupi nas se oko 200, ali imam osjećaj da Danijel i ne želi više ljudi i da svjesno drži konferenciju u ograničenom broju učesnika. I kada bira hotel u kojem će organizirati slijedeću konferenciju, bira hotel sa dvoranom tog kapaciteta.
Program PRO.PR konferencije je bio odličan. Ja sam učestvovao na panelu posvećenom komunikaciji sa milenijalsima. S obzriom na temu (milenialsi) sam se sebi doimao kao kulturno-istorijski spomenik. Cijela se diskusija svodila na to da se milenijalsima stalno ugađa, prilagođavaju im se strategije i kanali komunikacije, govori se jezikom koji oni razumiju, uglavnom svi znaju šta milenijalsi neće pa im nude samo ono što oni hoće. Zato sam na kraju postavio pitanje: „Ne vodi li nas to ka nekoj vrsti haosa?“. Milenijalsi znaju šta neće, ali ne znaju tačno šta hoće i svako im nudi ono što misli da im odgovara. Gdje to vodi tu generaciju?
Iskreno, nisam pratio većinu osatlih predavanja, stalno sam bio u vezi sa Sarajevom i Banjalukom, pripremao sam tekstove, planirao sadržaj za narednu sedmicu, pomagao ostatku ekipe koliko sam mogao. Pošto se uglavnom radilo o tehničkim stvarima, od mene nisu imali nikakve koristi. Čak sam im zbog slabog razumijevanja tog dijela posla, pravio više problema nego što sam im bio od koristi.
Ono što me je ove godine posebno impresioniralo to je svečanost dodjele PRO.PR AWARDS. To je sad postala ozbiljna nagrada. Odličan izbor slavodobitnika i veliko zadovoljstvo zbog dobijene nagrade. Čini mi se da to zadovoljstvo nikada nije bilo veće. Ja sam dobio jednu od važnijih nagrada prije tri godine. Volio bih da sam je dobio ove godine, toliko je dobra atmosfera bila. Danijelu je to sada velika obaveza. Valja nastaviti sa tako dobrim izborom dobitnika nagrada i zadržati kriterije koji su nagrade dovele do ovog nivoa. Sjećam se kada smo prije nekoliko godina u sarajevskom hotelu Holiday Inn razgovarali, kada mi je Danijel kazao da želi uvesti PRO.PR AWARDS. Tada sam mu preneo neka moja iskustva sa proglašenja najuspješnijih menadžera, prvo u Jugoslaviji, a potom i u BiH. Najvažnije iskustvo koje sam mu preneo (na to me je podjsetio sad u Selcu) bilo je: „Danijel, čuvaj se. Oko nagrada se uvijek isprepliću mnogi interesi različitih skupina i pojedinaca koji će pokušati da na tebe utiču. Ti u PRO.PR nagrade ulažeš svoj kredibilitet i svoj obraz. Ne dozvoli nikome da trguje time. Vjeruj samo sebi i svom instiktu.“
Bilo je zaista dobro. Razgovarao sam poslije svečanosti sa većinom nagrađenih. Držali su čvrsto u rukama statue koje su dizajnirali studenti Akademije likovnih umjetnost iz Rijeke i radovali se. Nisu to bila djeca već odrasli ljudi sa bogatim karijerama iza sebe i brojnim nagradama i priznanjima koje su do sada dobili. A velselili su se kao da im je prva.
Ja sad palim auto i idem na Japodske otoke kraj Bihaća sa ekipom iz Communisa da napravimo plan za event The Young Leaders of Tomorrow koji će se trajati od 23. do 28. juna. Ugostit ćemo 100 mladih lidera iz naše industrije.
16. april 2019.
