Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
U zadnje vrijeme se rijetko javljam sa svojim dnevnikom. Nedostaje mi vremena. Da radni dan traje barem dvadeset sati nekako bih i stigao. Nije problem u mojoj radnoj kondiciji već u tome da je kosmos, nekada davno, odredio da dan traje toliko koliko traje. Ne mogu strpati tri u dva. Ali morat ću Dnevnik malo pomaći prema vrhu svojih dnevnih prioriteta. Istraživanje zadovoljstva portalom, čije smo rezultate dobili prije nekoliko dana, govori da Dnevnik jednog metuzalema spada među čitanije sadržaje. A kako je nama najviše stalo do zadovoljstva čitalaca, to ću i ja morati biti redovniji.
U zadnje dvije sedmice bilo je mnogo posla, osim pisanja tekstova, uređivanja portala i održavanja poslovnih kontakata. Najviše sam bio angažovan oko izlaska knjige Kreativni portfolio – Najbolje u Adriatic oglašavanju 2017. Knjiga je izašla, dostavljena je svima koji su je željeli imati. Sad su na redu promocije u najvećim advertising centrima regije.
Ali da krenem redom.
U ponedjeljak 7. maja pregledao sam pripremu Kreativnog portfolija i dao zeleno svjetlo za štampanje.
U srijedu sam na Federalnoj televiziji bio gost urednika Zlatana Izetbegovića koji priprema dokumentarnu seriju o nastanku sarajevske pop-rok scene. Bio sam svjedok tog vremena, družio sam se sa glavnim akterima, znam dosta toga o stvarima iza scene, dugo godina sam se družio sa maestrom Esadom Arnautalićem koji je posebna tema ove serije jer je bio začetnik stvaranja legendarne sarajevske muzičke scene. Sjećanja na ta vremena su kod mene izazvala buru emocija. Tog dana, kada sam bio Zlatanov gost, navršio sam 68 godina života. Lijep poklon za rođendan.
Inače, rođendanske čestitke (i pokloni) stizali su cijeli dan i iz cijele regije. Neke su me dotakle toliko da sam o njima razmišljao dugo vremena. Prva je ujutro (u video formatu) stigla iz St. Galena od kćerke Asje i unuke Tare, a nešto kasnije mailom i od sina Filipa koji se javio iz Reykjavika.
Uveče sam u Tavoli organizovao rođendansku večeru. U mojim godinama čovjek se nekako plaši da mu svaki rođendan može biti i posljednji. Zato sam u prvi mah htio napraviti malo masovniju sjedeljku. U zadnji čas sam sebi rekao da ima vremena, da će biti još rođendana tako da bi ovaj najbolje bilo proslaviti u najužem krugu ljudi čija me ljubav i prijateljstvo jačaju. Nravno, prije svih je to Vedrana. Bez njene podrške moj život ne bi imao nikakvog smisla. Pozvao sam brata Envera i snahu Senu koji su neodvojivi dio mog života. Iako dolazi iz oglašivačke industrije, dakle iz poslovnog dijela mog života, Zvezdana Žujo je to veče sa suprugom Severinom bila zato što je jedan od mojih najboljih prijatelja, kao drugarica koja je zaslužila svu moju pažnju i poštovanje. Kako je tog dana iz Pariza stigla Amra Bašagić sa radošću sam je pozvao da nam se pridruži. Amra vodi računa o delikatesima i uvijek kada dođe donese najbolju pačiju paštetu. Ne da da se kaže „pašteta“, ali ja nikako da zapamtim francuski izraz. Kako god da se zvala, odlična je. Sjajno smo se zabavljali. Uz fotografiju na Facebooku napisao sam: „Dao Bog da svaki naredni rođendan proslavim u istom društvu.“ A bit će ih.
U četvrtak u podne sam u kafani Čobanija zasjeo sa Zijom Dizdarevićem, mojim direktorom na Radio Sarajevu, i Borom Kontićem, direktorom Media centra sa kojim sam takođe godinama radio na Radiju. Što smo se više vraćali u ta lijepa vremena, to je rakija išla sve lakše i lakše. Kada sam uveče došao kući da se presvučem i sa Vedranom odem u Narodno pozorište na koncert Sarajevske filharmoinije kojim se otvaraju Sarajevska večeri muzike, rekla mi je: „Takav na koncert nećeš. Ti si samo za krevet“, i otpremila me na spavanje. Ima dvadeset godina da nisam toliko popio.
Petak prijepodne je bio rezervisan za Kantar TNS konferenciju na temu: „Kako dostići digitalnog potrošača“ u čijoj sam organizaciji učestvovao. Predstavljeni su podatci globalnog istraživanja sa rezultatima i iz Bosne i Hercegovine. Prezentacija je bila odlična što dokazuju i komentari prisutnih u vrijeme ručka. Iznenadili su me mnogi podatci. Valjda kako redovno ne pratim razvoj digitalnog tržišta, a ono se mijenja gotovo svakodnevno, nije ni čudo da sam nekim rezultatima istraživanja bio iznenađen. Aida Hadžiabdić i njene saradnice su obavile dobar posao.
Sa Kantarove konferencije sam odjurio na Federalni radio. Bio sam sat vremena gost Arijane Tafro u emisiji Sedmica u fokusu. Razgovarali smo o knjizi Hotel Jugoslavija.
Uveče smo Vedrana i ja otišli u Bošnjački institut na koncert Španca Antonia Serrana, velemajstora usne harmonike. Da budem iskren, nisam očekivao da ću izdržati gotovo sat i po slušajući usnu harmoniku. Kad je koncert završen, bilo mi je žao što nema još. Svo vrijeme sam uživao, ali kao da mi je nešto nedostajalo. Tek na kraju sam shvatio da nedostaje cijeli orkestar na sceni jer je Serrano istovremeno na usnoj harmonici svirao po nekoliko instrumenata. Nevjerovatan umjetnik. Nino Verber, direktor SVEM-a, je nas tri para pozvao u Decanter na vino, pršut i sir. Naravno bili su tu i Serrano i njegova pijanistica Constanza Lechner. Kad se počela približavati ponoć, Vedrana i ja smo krenuli kući jer sam sutradan (subota) imao predavanje o sponzorstvu u kulturi i umjetnosti na Akademiji o menadžmentu u kulturi, koju su organizovali Goethe-Institut Bosne i Hercegovine i Grad Sarajevo. Valjalo se odmoriti kako bih izdržao sat i po priče. Nino je rekao da trebamo ostati jer je dogovorio sa Serranom da uzme usnu harmoniku i malo zasvira. Podsjetio sam ga da sutra u 10:00 imam predavanje na šta je odgovorio: „Ma ne, ostanite. Ovdje ćemo biti do ujutro, poslije idemo na kafu i doručak pa onda idi na predavanje.“ Da nisam zaglavio dva dana ranije i da mi je barem trideset godina manje, možda bih ga i poslušao.
Akademija u subotu bila je jako dobro organizovana. Sala Bosanskog kulturnog centra puna. Odradio sam pošteno svojih sat i po vremena. Po aplauzu se moglo zaključiti da nisam bio loš. Poslije mene je govorila Belma Hadžiomerović, direktorica marketinga i održivog razvoja Raiffeisen Bank BiH. Maestralno predavanjje o sponzorskoj strategiji Raiffeisen Banke, o tome kako biraju sponzorstva, kako mjere njihovu efikasnost itd. Belma je bila vrlo iskrena kada je govorila o tome koje uvjete institucije i organizacije trebaju ispuniti da bi privukle Banku kao sponzora. Vjerujem da su mnogi od prisutnih poslije ovog predavanja promijenili svoj odnos prema sponzorima, da su odustali od gole prodaje potrebe svojih institucija za novcem i da su počeli razmišljati o tome koliko sponzorstvo zahtjeva ozbiljan pristup.
Poslije pauze za ručak uslijedili su forum i završna diskusija. Uglavnom smo se svi složili da su Grad i Goethe-Institut uradili dobar posao, napravili su prvi veliki korak ka spajanju realne ekonomije sa kulturom i umjetnošću. Ja sam se čak u vrijeme ručka dogovorio sa nekolicinom učesnika da ćemo se uskoro naći na kafi i nastaviti neformalnu priču na istu temu dok Institut i Grad ne nastave projekat.
Popodne smo se razišli. Svi smo bili zadovoljni. Dosta toga sam i sam naučio.
21.maj 2018