U Ljubljani se održava European Design Festivala 2025 u organizaciji Brumen Fonfacije. Jedan od centralnih događaja Festivala je izložba Eccentricity – Design From the off Centre koja tematizira suvremeni dizajn i historijsko nasljeđe dizajna nekadašnjih jugoslavenskih republika kroz tematsku optiku radikalnih i nekonvencionalnih pristupa u oblikovanju koji namjerno krše etablirane standarde, dovode u pitanje ili čak izokreću naše predodžbe o tome što je dizajn i što su vizualne komunikacije. Koncept izložbe orijentiran je oko dva srodna pojma – eccentricity i off-centre – kako bi u isti mah označio i karakter samih kreativnih postupaka koje izložba obuhvaća, i poziciju naših dizajnerskih kultura u odnosu na takozvane centre, na ono što obično nekritički podrazumijevamo kao uzor, izvorišta ili glavne struje dizajna u povijesti i danas. Drugim riječima, umjesto da se pozicioniramo prema nesumnjivo jakim („Zapadnim“) tradicijama tipografije, plakata, ilustracije, oblikovanja knjiga, oglašavanja i slično, ova izložba suočava nas s djelima koja nose snažni koncepti i provokativne komunikacijske geste realizirane kroz širok spektar medija i pristupa, a koje sve vode razumijevanju dizajna kao refleksivne, diskurzivne prakse, takve koja onkraj métiera i vještine ima što za reći o komunikaciji samoj, o društvenim okolnostima u kojima nastaje, o javnom prostoru i valovima koje pokreće u njemu, i ponajviše – o nama samima.
Autor izložbe Marko Golub o samoj ideji i izložbi kaže:
“O toj ideji ekscentričnosti su mi već bili govorili Radovan Arnold i Nataša Vuga iz Zaklade Brumen kao o jednoj od crvenih niti samog festivala, nešto prije nego što sam se uopće uključio u projekt. Kao i sa svim drugim festivalskim temama, on možda zvuči jako općenito i maksimalno inkluzivno, ali čim smo počeli razmišljati o izložbi, učinilo mi se da je taj pojam gotovo idealan upravo za govoriti o praksama u dizajnu, vizualnim komunikacijama i medijskoj umjetnosti – praksama koje se svjesno razilaze s normom, koje krše konvencije i koje kritički promišljaju ne samo sadržaj kojim se bave, nego i medije, “instrumente” našeg predočavanja, interpretacije stvarnosti, našeg pogleda – bilo da je riječ o plakatu, knjizi, signalizaciji, pokretnim slikama, billboardima i slično. U drugoj razini čitanja, taj pojam se odnosi i na bivanje “izvan” centra – na što su naše lokalne dizajnerske kulture, pri površnom pogledu, uvijek iznova osuđene. Zanimalo me je kako možemo govoriti o specifičnostima dizajna na lokalnim scenama, a da se pritom pokušamo uopće ne baviti pitanjima snažnih formalnih tradicija, prepoznatljivih nacionalnih estetika, najviših tipografskih standarda, najraskošnijih razina produkcije ili propulzivnih i međunarodno utjecajnih dizajnerskih škola. Umjesto toga, ovdje smo se fokusirali na dizajn koji je inovativan, začudan, “drukčiji”, iznenađujuć, refleksivan, misaon, kritičan – takav kojemu u fokusu nije ideja da slijedi trendove i u beskonačnost reproducira prokušane postupke, nego određena hrabrost da stalno preispituje, između ostalog, i to: što uopće jest dizajn, što su vizualne komunikacije, što je javni prostor, što je medij, što je stvarnost, što je istina, tko je dizajner – i zašto ona ili on to uopće rade.” Izložba je organizirana u 12 poglavlja: 1. Snovi i žudnje, 2. Bijeli šum, 3. Sumrak simbola, 4. Uhvaćeni na djelu, 5. Još bolje od stvarnosti, 6. Dizajn kao događaj, 7. Riječ je slika, 8. Strani predmeti, 9. Dezinformacija, 10. Izvrnuto vrijeme, 11. Zrcalo i 12. Začudne slike.
Izložba uključuje radove dizajnera, studija i umjetnika kao što su Mihajlo Arsovski, Boris Bućan, Dora Bilić & Tina Mueller, Vanja Cuculić, Sanja Bachrach Kristofić & Mario Krištofić, Branko Bačanović Bambi, Ferenc Barat, Jože Brumen, Lana Cavar & Narcisa Vukojević, Eduard Čehovin, Zoran Đukič / ĐKĆ Bojana Fajmut, Orsat Franković, Damir Gamulin, Grupa Ee, Mirko Ilić, Sanja Iveković, Radmila Jovandić Đapić, Mihajlo Kalabić, Šejla Kamerić, Dalida Karić – Hadžiahmetović, Anur Hadžiomerspahić, Tomato Košir, Dejan Kršić, Tomaž Kržišnik, Miljenko Licul, Boris Ljubičić, Dalibor Martinis, Slobodan Mašić, Studio Imitacija života, Ira Payer / Superstudio, Studio Sonda, Ranko Novak, Novi kolektivizam, Zdravko Papič, Nejc Prah, Sanja Iveković, Goran Trbuljak, Tanja Radež, Petja Selan, Slavimir Stojanović, Talent, Trio Sarajevo, Jovan Trkulja, Borut Vild, Matjaž Vipotnik, Ivana Vučić, Marko Vuleta Đukanov, Irena Woelle, Primož Zorko i mnoge druge.”
