U egalitarnoj i siromašnoj državi, s racionaliziranom opskrbom, ne treba ti reklama. Kada se podižeš na noge, kada razvijaš i modernizuješ proizvodnju i ponudu, moraš građane-potrošače educirati, naučiti da koriste šampon i deterdžente. Reklama mora biti informativna. Tek onda, kada se tržište raspjeva, otvori, kada su police u prodavnicama pune i kada se potrošač sam može odlučiti i izabrati, tek tada se fokus mijenja i potrošač odjednom postaje kralj. Promjena je bila šokantna i za vlast vrlo problematična.
Komisija za agitaciju i propagandu je u partijskoj strukturi bila možda najvažnija. Bilo je sasvim jasno ko narodu treba da »prodaje« i objašnjava istinu. Onda su se sedamdesetih godina, pola stoljeća unazad, pojavili sasvim nestvarni prodavači snova i fantazija koji za partijske komande nisu bili od koristi. Kongresnu izjavu, da će partija društveno korisnim priznati sam onaj rad koji će se kao takav potvrditi na tržištu, smo napisali na zidu.
Nikad nam nije bilo ljepše nego tad kad smo ljudima mogli prodavati ljepši i bogatiji život pa je onda iz dana u dan, iz godine u godinu, ljepše i bogatije i bilo. Ljudima smo pripovijedali da, osim agitpropovskog sivila, u životu postoje i čudnovate boje, i da radost, ljepota i ljubav nisu malograđanske vrijednosti već naši sasvim neotuđivi snovi koje možemo ostvariti. Vlasti, prije svega onom dijelu vlasti koja se bojala budućnosti, postali smo smetnja. Oni drugi su nas, čini se, razumjeli te nas potiho i oprezno podržavali.
Problem je bio u tome da je kralj-potrošač počeo biti svjestan svoje suverenosti.
Danas odlučujemo o robnoj marki zubne paste, sutra možda o proizvođaču-ponuđaču iz ove ili one republike, prekosutra bih, zašto da ne, o ovoj ili onoj političkoj opciji.
Tako daleko, naravno, nismo nikad razmišljali, barem ne naglas, ali se jesmo na sav glas borili za neotuđivo pravo proizvođača–oglašivača da oglašavaju i naroda–potrošača da biraju. Nije uvijek bilo jednostavno, ali jeste bilo lijepo. Snovi o ljepšem, bogatijem, prijatnijem svijetu su postajali sve realniji.
Potrošač–kralj nam je bio najvažniji. Morali smo ga upoznati i u zagrebačkoj CEMI (Centar za marketing), ljubljanskom ITEO-u (Institut za marketing) i FSPN (Fakulteti za političke i novinarske nauke), su počeli istraživati i upoznavati navike, htijenja i opredjeljenja pojediiaca kao građana i potrošača. Vladarima se to ni slučajno nije dopadalo, provocirali su gdje god su mogli, ali nas više nisu mogli spriječiti u onome što se kasnije pokazalo sudbonosnim.
Nakon toga smo imali referendum, rat i novu realnost.
Tržište je postalo novo božanstvo. Došli su Ameri i Briti, preobučeni Evropljani i predstavili nam novu vjeroispovjest. Građanin–potrošač nije više kralj nego marketinška roba. Na prodajnim policama novih proroka koji nam umjesto Balkana prodaju Teksas, nude potrošače svih boja i ukusa, navika, sklonosti i potreba, Google, Facebook, Apple, Amazon, vjerovatno i Alibaba nas poznaju u dušu i trguju s nama na svjetskom tržištu neoliberalizma. Kapitalizam socijalnih i društvenih konsenzusa koji nam se, kad se rađala nova Evropa, činio tako privlačnom alternativom našem »samoupravno dogovornom jednopartijskom demokratskom centralizmu«, pokazao je svoje pravo lice.
Mi, naivni reklameri, pioniri oglašavanja i marketinga smo dobili bitku, ali smo izgubili rat. Priželjkivali smo nov, ljepši i bogatiji svijet, a on nas je ipak pregazio. Svi jahači apokalipse su još uvijek tu, samo u novim odorama. Kada smo veličali pojedinca–građanina–potrošača, njegove želje i potrebe, služili smo svojim snovima i ambicijama. Isto kao, vjerovatno, i današnji mladi vjernici koji u raznim agencijama, bankama, finansijskim i nadnacionalnim institucijama poslušno grade svoje karijere služeći samo jednom vladaru–profitu.
Naravno da malo osjećamo nostalgiju za onim vremenima kad smo bili mladi i lijepi i kada smo vjerovali u smisao i budućnost.