Kada bi se takvo šta desilo, najprije bismo napravili zajedničko slavlje sa svim klijentima.
Skromno, ništa posebno… Mala zakuska, koje pićence… Centralno mjesto bi zauzimao veliki TV na kojem bismo posmatrali live prenos sa vrata Facebook-a i Google-a, smijući se njihovim menadžerima koji panično bježe jer su upravo dobili informaciju da od agencija više nikada neće dobiti niti cent.
Zatim bismo pravili papirne avione od „900 EUR za Instagram post“ ponuda influencera, sjećali se vremena koja su sada za nama, a u kojima smo jedan ljutiti komentar na Facebook-u znali nazvati PR krizom, plesali oko vatre…
No… šalu na stranu.
Hipotetička situacija koju je MM zamislio je zanimljiva, ali jako, jako problematična. Valjda smo svi toliko zaboravili da smo ikad živjeli i radili bez mreža, Google-a, weba da je postalo nemoguće i zamisliti svijet bez njih.
Ipak, pošto je jedan mnogo pametniji od mene davno rekao – „čovjek koji ne može da zamisli konja kako galopira po paradajzu je idiot“, stavio sam glavu među šake.
Prvi impuls – kao u uvodnim redovima: oslobodili bi se budžeti za projekte i velike kampanje, bilo bi manje operativnog posla (radiš jednu, umjesto 700 kampanja mjesečno), kreativnost bi ponovo zasjela na mjesto koje joj pripada…
Međutim, što sam više razmišljao, sve više sam ulazio u razloge zašto volim digital – budžeti se troše hirurškom preciznošću, brend ostvaruje direktan kontakt sa potrošačima, moguće je doslovno za noć lansirati kampanju koju će vidjeti čitav svijet…
Iako sam načelno melanholičan prema „starom advertajzingu“ i skeptičan/budžetski paranoičan prema digitalu i njegovim inovacijama, ne smatram da je u cjelosti pokvario advertajzing i da je sad tu neki bad guy.
Vjerovatno bismo tragom ove misli i pravili plan za switch na old school. Zapravo ne old school, nego new old school – pokušali bismo napraviti hibrid svega onog što je dobro, iz oba svijeta.
