This article is also available in: English
Priredio: Ekrem Dupanović
U zadnje vrijeme sve više slušam kako se ljudi iz oglašivačkih agencija, pa i na strani klijenata, žale na iscrpljenost, na nenormalne situacije u koje dolaze zbog sve češćih pitcheva sa sve kraćim rokovima i nerazumljivim brifovima. Neki dan mi jedan od najboljih kreativaca piše: „Ne mogu više, u k…u sam“.
Agencijski posao je mašina koja melje. Bez obzira na dobru organizaciju timova unutar agencija, uvijek postoji njegovo veličanstvo klijent koji svojim iznenadnim, a često i nerealnim zahtjevima ruši svaki plan. Posao u oglašavanju je stresna posao na kojoj god strani radili. U agencijama najviše. Posla je sve manje, budžeti su sve manji i u takvoj situaciji agencije rijetko sebi mogu dozvoliti luksuz da ne izađu na neki pitch. Zato nas je zanimalo kako se sa stresom nose kreativci. O tome danas govore Aljoša Bagola, Bojan Hadžihalilović, Igor Mladinović, Nebojša Krivokuća i Vanja Blumenšajn.
Aljoša Bagola, partner i izvršni kreativni direktor, Pristop
Stres nije uvijek loša stvar. Volim pozitivni stres jer kod mene izazivauzbuđenje. Kada ti se ideje motaju po glavi i razvijaju u dobar projekt, to je pozitivna uznemirenost.
Nažalost, našom industrijom sve više vlada negativni stres koji je, osim stvarnih vremenskih pritisaka, povezan i sa sve većim poslovnim apetitima agencija. A kako radimo u središtu kapitalizma to, nažalost, i nije tako neprirodno. Kao mladom kreativcu nikada mi nije bilo teško ostati na poslu i poslije radnog vremena, ili posao s punom glavom ideja nositi kući. Tada sam kreirao svoj romantični pogled na oglašavanje za koje kažem da ga volim zato što nisam u ideji posla, već u poslu ideja. Kako se karijera razvija tako dolazi sve veća odgovornost, i to ne samo kreativna, već i rukovodeća. Sve više projekata tovariš na svoja pleća. Osim toga, mi Slovenci smo odgojeni tako da ne gajimo poštovanje prema samima sebi, već se osjećamo vrijednim samo ako smo najbolji. To je, naravno, najbolji način da se iscrpljujemo. Problem je i u različitim kulturama poduzeća. Neka su – u preovladavajućoj neoliberalnoj doktrini – sebi dodijelila licencu za preveliko opterećenje kadrova. Problem je i u općoj kulturi – koliko odgovornosti sebi tovarimo kao novopečeni roditelji, partneri, saradnici jer, je svugdje zapovijeđeno da moramo blještati. Ustvari se totalno iscrpljujemo i epidemija pregorjelosti na poslu nije samo „branžospecifična“, već postaje jedna od ključnih inhibicija današnjeg vremena. Zadnja istraživanja su pokazala da svjetska ekonomija, zbog „izgojelosti“ svojih uposlenika, godišnje gubi oko 12 milijardi radnih dana, dok zdravstveno osiguranje na oporavak radnika troši godišnje 700 milijardi eura. Ljudi očito više ne mogu podnijeti toliko opterećenje. Zato pozdravljam različite inicijative koje upozoravaju na značaj uravnoteženih životnih stilova, porodičnih uloga i karijera. Mnogo će na tome morati poraditi i sama poduzeća tako što će prepoznavati rupe u svojoj kulturi, poslovnim planovima i kadrovskoj politici koje ljude dovode u takav položaj da moraju kod sebe pravovremeno prepoznavati znakove krajnje preopterećenosti. U oglašavanju sve više zapažam nezdrave simptome poslovnih kultura, sredina i odnosa koji talentirane, odgovorne i požrtvovane ljude, namjerno ili nenamjerno, stavljaju u pevisok pogon. Izgojelost postaje sistemski problem i u oglašavanju.
Bojan Hadžihalilović, partner i kreativni direktor, Fabrika Sarajevo
Meni pich ne predstavlja poseban stres. Meni je gori stres od politicara, nego od pitcheva.
Kreativcima je pitch zapravo okidač za kreativnost i izazov da moraš dati najbolje od sebe. Nama je to u krvi, nas to pokreće. Imperativ, da baš tvoja ideja pobjedi. Ali, pitchevi su kao utrka na 100 metara. Pobjednik uzima sve, ostali sve gube! Nema nijansi sive.
Jasna pravila, ponekad nemilosrdna, pa nekada izgleda, kao da je neko pozvao 10 ljudi na večeru i na kraju častio samo jednu osoba, koja mu se, kao eto, svidjela.
U stara vremena, pravi klijenti su imali respekt prema vremenu i kreaciji od agencija, pa su i participirali na svoj način, kao pravi partneri. Taj fair-play se negdje zagubio .
Elem, ne trebate biti u stresu, jer nema drugog recepta, osim da uvijek respektirate klijenta koji je i vas pozvao u borbu za najbolju ideju, za njegov brand. I kad je deadline, prije nego predate vaš upakovani predlog, možete prosuti malo vode za sreću…jer, više nista ne zavisi od vas. To je pitch.
Igor Mladinović, kreativni direktor, Imago Ogilvy
Samopouzdanje i shvaćanje sebe preozbiljno su obrnuto proporcijalni termini. Što više znaš, što imaš više iskustva i samopouzdanja, to opuštenije shvaćaš i sebe i sve što radiš. Naravno, radiš najbolje što znaš i možeš, ali ne dramatiziraš.
Priznajmo si da ne otkrivamo lijek za sidu niti se bavimo kvantnom fizikom. Ljudi bi sasvim dobro živjeli i bez nas. Koliko ja znam, svijet niti jednom do sada nije propao zato što je neka kampanja kasnila tjedan dana ili zato što je glumac u spotu nosio košulju umjesto majice. Eventualno je neki neostvareni brand manager osjećao prividni trenutak vlastite važnosti, pišući ružne mailove svojoj agenciji i to je sve.
Tako da je moj recept za borbu protiv stresa taj da u svakom trenutku radim posao iskreno i najbolje što znam, s ljudima u koje vjerujem. I da se pritom dobro zabavljamo jer znamo da je na kraju krajeva sve to jedna mikro točka na mapi svemira.
Nebojša Krivokuća, kreativni direktor Communis DDB Beograd.
Stručnjaci kažu: ‘Stres je prirodna pojava koja se događa pri pokušaju organizma da se prilagodi životnom izazovu i situaciji’.
Rokovi su uvek kratki, brifovi često nedorečeni a neuspesi su deo posla. To je svakodnevica profesije kojoj smo posvećeni, pitch je svakog dana. Nisu oni uzrok stresa.
Life’s a pitch, then you die…
Prihvatanje te neprijatne istine je prvi deo recepta protiv lošeg uticaja stresa na nas. Druga važna stvar je podsetiti se s vremena na vreme da ne radimo u kontroli leta kao ni u nuklearki.
Ako pogrešimo, nije smak sveta.
Ako nešto naučimo iz greške, sledeći put ćemo biti bolji.
Stiže novi pitch za koji dan.
A stres, zato što je ‘prirodna pojava’ i rezultat potrebe da se prilagodimo ‘životnom izazovu i situaciji’ – ima i dobrih strana. Kad te mešavina adrenalina, endorfina i ostalih hemija tera da ponekad preskačeš po tri faze tokom rada na pitch-projektu, zato što si siguran da je ‘to ta Ideja!’; da dva dana pred prezentaciju dođeš do boljeg rešenja pa spališ petnaest dana rada; kad te to sve vozi tako da jedva čekaš da pokažeš pred publikom koju ne znaš šta sve znaš da radiš – to je pitchwise koji ti retko koja profesija može doneti. Kada uradiš nešto najbolje što znaš – to najbolja terapija i odbrana od stresa.
Ukoliko to ‘ne radi’, razmisli o promeni profesije. Jer, najstresnija situacija koja te u ovom poslu može snaći jeste da pri prvom čitanju pitch brifa ne osećaš ni ushićenje, ni stres, ni strah, ni želju da pobediš na pitchu.
Naravno, tu je i onaj govor Maksimusa sa početka filma Gladijator, o tome da nema razloga plašiti se bilo čega, because you are already dead.
S vremena na vreme pošaljem taj insert iz filma mlađim kolegama, to ih nasmeje pred bitku.
Vanja Blumenšajn, vrlo kreativni direktor, Señor
Odgovor je jednostavan: ne ideš na svaki pitch koji ti se ponudi. Glavni mehanizam za izbjegavanje stresa je dobro planiranje. Stvari naravno ne idu uvijek onako kako si zamislio, niti tržište funkcionira u laboratorijskim uvjetima, ali dobar raspored poslova najodgovorniji je za umanjenje čupanja kose i griženja noktiju. Umjesto da prihvatimo sudjelovanje u svakom natječaju, radije smo se odlučili a priori ne izlaziti na natječaje nego ciljano birati one koji su nam posebno zanimljivi zbog klijenta ili mogućnosti dulje suradnje. Vjerujemo u planiranu i dugoročnu komunikaciju, a do nje se ne dolazi natječajima za podne naljepnice i letke. I da, ne zaboraviti da posao, koliko god je važan, nije sve na svijetu – zdrav odmak te (paradoksalno?) čini boljim u tome što radiš.
