Priredio: Ekrem Dupanović
Nastja Mulej je danas jedina Slovenka koja ima licencu za podučavanje metodom efikasnog razmišljanja Šest šešira Edwarda de Bona i licencu za podučavanje metodom kreativnog razmišljanja Lateralno mišljenje Edwarda de Bona. Završila je tri fakulteta, magistrirala komunikologiju i prilično rano ostvarila sjajnu karijeru. Počela je u ljubljanskoj agenciji Virgo, zatim se pridružila Draganu Sakanu i u New Momentu ostala devet godina radeći na nizu velikih projekata.
Evo njene priče o ženama u oglašavanju i svojoj vlastitoj karijeri te o tome kako vizionira budućnost oglašavanja.
Piše: Nastja Mulej
To da žene preuzimaju vodeće pozicije vjerovatno vrijedi za sve industrije. Nekada su žene (čast izuzetcima), zbog čestih porođaja i odsutnosti socijalne države, držale četiri stuba porodice, a muškarci društva. Zbog 2. svjetskog rata, koji je tražio sve ruke i sve mozgove bez obzira na to kojeg su spola, posebno kasnije zbog kontracepcijskih tableta koje su uravnotežile rađanje djece te s izumom mašine za pranje rublja koja je ženama skratila kućne obaveze pa su ih se one polako počele oslobađati tako da su se mogle okušati i u poslovnom svijetu – ili zbog potrebe ili iz želje. Žene su prirodne komunikatorke – istraživanja provedena već kod novorođenčadi pokazuju da dojenčad ženskog spola mnogo duže zadržavaju svoj pogled na licu čovjeka, nego dojenčad muškog spola. Slično je u svim dobima odrastanja i života. Čovjek još uvijek ima mozak pračovjeka (te vrijednosti srednjeg vijeka i igračke 21. stoljeća) i zato se kod žena vidi da su kroz milenije razgovorom očuvale zajednicu. I uporavo dvosmjerno priopćavanje, a ne jednosmjerno bombardiranje, jeste karakteristika komunikacijskih industrija današnjeg vremena.
Dakle, ta sposobnost dvosmjernog komuniciranja – ne ‘ja mislim, ti radiš’, kako to zamišljaju muškarci (možda zvuči paušalno, ako ne čak i tužno, ali zar serija Mad Man ne pokazuje upravo to?), već »svi mislimo, svi radimo’. Ovo zadnje znači da su u zajedničko razmišljanje uključeni svi članovi tima i da su za svoj doprinos uvaženi i nagrađeni. Žene imaju i veću sposobnost empatije – komunikacijska industrija jeste industrija odnosa. Lakše će osjetiti sagovornika, partnera, učesnika na drugoj strani, prepoznati njegove osjećaje, potrebe i želje jer im nije cilj da ga pobjede (što je prirodni nagon pračovjeka – lovca), već da s njim sarađuju tako da su obje strane zadovoljne. Neki kažu da su žene sposobne obavljati više poslova istovremeno, misliti na više stvari istovremeno, za razliku od muškarca koji je ciljano orijentiran ka samo jednom cilju, bez obzira na sve ostalo.
Moji početci u komunkacijskoj industriji
Kao mala djevojčica nisam baš voljela gledati televiziju, osim EPP (ekonomsko propagandni program), odnosno Werbung, a kako naših ‘reklama’ gotovo da i nije, gledala sam ih na austrijskoj televiziji (ja sam, naime, iz Maribora koji je jako vezan sa Austrijom), na kojoj ih je bilo dosta. I pred svakim blokom reklama na televizija ja sam sjedala da gledam. Sve sam znala na pamet, sa najboljom prijateljicom sam se takmičila koja će, već nakon prvog kadra, pogoditi koji oglas ide. Kada je došlo vrijeme, upisala sam se na ekonomski fakultet i završila smjer marketing koji je tada, početkom 90-ih bio još u povojima. Studij sam zatim nastavila na sociologiji i istovremeno tražila svoje prvo zaposlenje isključivo u oglašivačkoj agenciji. To je, sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća, bio najsexi posao kojeg je čovjek mogao raditi. Iako sam imala završena dva fakulteta s odličnim ocjenama, praksa je bila brža od teorije i sve sam morala učiti od početka. Moj prvi mentor je bio Daniel Levski koji je, zajedno sa bratom Radom, vodio agenciju Virgo. Daniel je bio jedan od prvih Slovenaca koji se bavio tim poslom. Braća Levski su se oglašavanja latili srcem, prema poslu i prema svojim ljudma i zato sam uživala u svemu, osim u pogledu podsticanja potrošačkog mentaliteta kojeg oglašavanje, kao pokretač privrednog razvoja, obavezno povlači za sobom.
Na mojoj prvoj Virgovoj vizitki pisalo je PR i igranje riječima, na mojoj slijedećoj, gotovo desetogodišnjoj New Momentovoj: Idea Thinker – Head of Idea Department, što je vrijedilo za cijelu našu regiju od deset država. Na kraju, neposredno prije nego što sam iz tog svijeta otišla, bila sam ustoličena za vođu slovenske podružnice New Momenta. Taj posao nisam nikada formalno radila jer me je, u međuvremenu, iznenadio naš drugi sin. U agenciji sam bila gotovo sve, od podizačice telefonske slušalice i fotokopirke, do kreativne direktorice i direktorice projekata te svega što se našlo između toga. Nikada, naime, nisam radila u agenciji koja je zapošljavala više od 20 ljudi i u takvom ambijentu je potrebno biti fleksibilan jer nazivi nisu važni koliko obavljen posao.
Pomagala sam i pri organizaciji festivala Magdalena, No limit Sarajevo Advertising Festivala i Golden Druma, predavala na mnogim festivalima u istočnoj Evropi te kao članica ili predsjednica žirija ocjenjivala festivale u Austriji (Green Panther), Bugarskoj (Golden Umbrella), Bosni i Hercegovini (No Limit), Latviji (Golden Hammer), Litvi (ADrenalinas), Poljskoj (Kreatura), u Rumuniji (Ad.Print), u Rusiji (Idea! u Novosibirsku, DA…Ezh u Kazanu) i u Sloveniji. Zadnjih godina sam vodila odnose s javnostima za Golden Drum, Slovensko društvo za odnose s javnostima i Slovensku marketinšku konferenciju.
I danas sam international copywriter i transcreator za strane agencije koje za svoje klijente nemaju vlastite agencijske ispostave, već samo mrežu lokalnih pisaca i poznavaoca slovenske kulture.
Moj najdraži projekat
To je sigurno New Moment New Ideas Campus, snovi Dragana Sakana koje sam uspjela ostvariti 2000., 2001., 2003. i 2005. godine. Zbog Sakana i Campusa sam se vratila u svijet oglašavanja nakon što sam iz njega odsustvovala nekloliko godina i za to vrijeme radila na fakultetu i televiziji.
Dragan Sakan je 1998. godine sa svojom agencijom S Team Bates Saatchi & Saatchi pobijedio na Golden Drumu kao Agencija godine Nove Evrope Već iduće godine, 1999., je doživio bombardovanje Beograda gdje je stolovala matična agencija. Preselio se u Ljubljanu i odlučio da će dosanjati New Moment (koji je tada egzistirao samo kao magazin o oglašavanju), u živo, kao internacionalni, interdisciplinarni, interakitivni događaj za podsticanje kreativnosti na svim područjima ljudskog djelovanja. Kao kreativka i opetrativka koja ne poznaje granice, bila sam pozvana da vodim taj projekat koji je na prelomu milenija bio zaista nešto posebno. Pet dana smo relaksirali mozgove i tijela ljudi iz 30 država, iz cijeloga svijeta, od kojih smo sa mnogima i danas u kontaktu.
Kako vizioniram budućnost oglašavanja?
Oglašavanje je danas slično onome iz vremena Rimske imperije kada je trgovac obavještavao da ima svježe maslinovo ulje, samo što su, zbog narasle ponude u odnosu na potražnju, mediji ovog vremena sofisticirani, kanali su se umnožili, potrošači naučili. Budućnost će biti slična prošlosti, onoj prošlosti u kojoj su pojedinci, koji su širili pozitivne informacije, bili glavni medij. Čovjek više vjeruje prijatelju nego plaćenom oglasu, oglašivač koji bude znao komunicirati s jednim, da bi ih dobio hiljadu (kako piše Igor Arih u svojoj knjizi o donamičkim komunikacijama), a ne da ih napada hiljadu da bi dobio jednog, pobjedit će. Bez obzira na komunikacijski kanal koji je izumljen ili će tek biti.