Mag. Nastja Mulej, vatrena evangelistica kreativnosti kao temeljne kompetencije 21. vijeka. Ekonomistica, sociloginja i komunikologinja već 20 godina podstiče ljude da razmišljaju. Prvo kao vođa odjela za nove ideje u agenciji New Moment, a zatim i samostalno, kao jedina licencirana trenerica de Bonovih alata razmišljanja na području nekadašnje Jugoslavije. Veliki pobornik da se u osnovne škole uvede predmet – razmišljanje.
Ovo su njena sjećanja na Sakija.
“Svu svoju mladost i školovanje sam tražila kreativnost, a krajem 1999. sam napravila križ kroz svoju karijeru u oglašavanju jer nisam više željela raditi za Coca-Colu i Publicis i tako podsticati potrošački mentalitet. Vrag je bilo samo to da sa svojih 27 godina, tri fakulteta, mnogih uspješnih projekata, proputovanih više od 50 država i svoj svojoj vrednoći i radoznalosti još uvijek nisam znala šta zaista želim.
Prijatelj mi je ponavljao da se moram pronaći, a ja nisam znala šta to znači.
I onda se deus ex machina krajem 1999. dogodio poziv Mete Dobnikar, izvršne urednice Marketing Magazina za koji sam tada pisala da će me nazvati Dragan Sakan. Za one koji se tih vremena ne sjećaju: Dragan Sakan je bio čuveno i zloslutno ime. Poznat i priznat, slavan, a strašan. Bio je u suprotnosti sa svim mojim odgojnim vrijednostima. Čudno je izgledao. Hodao je u bijelim odijelima i crvenim cipelama. Stalno je pušio. Godinu dana ranije je pobijedio na Golden Drumu.
Metinim pozivom sam bila potpuno iznenađena. Pozvao me je na večeru. Na prvu večeru je samnom išao Dušan koji je tada samo bio moj dečko. Kasnije su njih dvojica postali prijatelji koji su zajedničku temu našli u nogometu.
Na večeru sa Sakanom sam zatim išla još dva puta. Tri večere za jednu odluku. U Asu, ljubljanskom nobl restoranu. Čak nisam ni tačno razumjela šta mi nudi, a šta zahtijeva. Nisam znala da stvara nešto od početka. Nisam znala da iznova izmišlja sebe. Pa s tim i mene.
S Dušanom sam išla na višenedjeljno putovanje. Sa Sakanom sam se dogovorila da počnemo u utorak 1. februara. Međutim, nazvao me je dok sam bila u Americi i pitao mogu li se vratiti ranije. Bila sam izvan sebe naviknuta da držimo riječ, da se držimo rokova. Nisam htjela. Nisam došla. To je bio jedan od mnogih naših nesporazuma. Mislim da me je cijenio između ostalog jer sam mu se usudila staviti na rub.
U podrum kuće, u ljubljanskom Bežigradu, gdje je bila njegova kancelarija, kasnije i moja, došla sam u utorak, 1. februara 2000. Niko me nije sačekao. Niko mi nije kazao šta su moji zadaci. Kada je Sakan došao na posao nije znao šta bi samnom pa mi je diktirao pisma. Bila sam tajnica, daktilografkinja, ali svejedno čudesno ponosna. U srijedu je na poslu, za stolom za koji sam mislila da je moj, i za računarom, za koji sam mislila da je moj, sjedila Milica. Neka Milica iz Beograda. Niko mi nije kazao ni da postoji. Niko ni njoj nije kazao da ja postojim. Sakanova lična asistentica.
Na sreću nakon nekoliko sati razgovora smo se sprijateljile i nas troje smo postali prvi crveno-crni tim nove eklektične agencije New Moment, tim koji je kreirao žuto-plavi petodnevni festival ljubavi prema idejama na svim područjima ljudskog djelovanja: Ideas Campus.
U četvrtak je došla tajnica Saatchia i rekla da joj je hitno potreban moj pasoš jer u ponedjeljak idem u Sofiju. Šta??? Ništa mi nije bilo jasno. Otišla sam kući po pasoš i pitala Sakana šta ću tamo raditi? Odgovorio mi je da ću na regionalnom sastanku prezentirati šta radi New Moment.
Šta radi? Ja sam mislila da ga tek stvaramo. Pojma nisam imala.
U potkrovlju kuće sjedio je dizajner Vladan Srdić, koji mi je dao nekoliko svojih grafičkih rješenja. Nisam shvatila nikakvu vezu izmađu toga i onoga šta ja trebam da radim. A u ponedjeljak sam letjela u Bugarsku, opet srela Sakana i upoznala ostale direktore. Uspjela sam prezentirati ono što je do tada urađeno. Kad sam osjetila njihovo dvoumljenje, počela sam kopirati Sakana i njegov novi koncept. Za sedam dana sam bila smrtno zaljubljena. U New Moment i sve njegove projekte.
Postala sem vođa za nove ideje, idea thinker. Bila sam urednica magazina, knjiga, izložbi, kustosica i izvršna direktorica događaja. Djevojka za sve. Na poslu sam svakog dana bila po 12 sati. “Lavica”, kazala mi je Tetka, njegova najvjernija beogradska saradnica.
Milica, Saki i ja smo proživjeli pet ludo napornih i kreativnih godina. Uvijek iznova me bacao u bazen, a da nije ni pogledao ima li u njemu vode. Preživjela sam. Mislim da smo jedno drugom bezgranično vjerovali.
Naravno, nije bilo idealno. Njegovo “odlučno možda” me je dovodilo do ruba živaca. Njegova škrtost s novcem prema najbližim saradnicima je ponekad bila zaista kruta. Njegovo mijenjanje dogovora i odluka je progutalo nebrojeno mnogo noći. Pet sati smo se vozili do Beograda. Ćutao je i pušio. Kad smo stigli pozvao me je na kafu “da malo popričamo”. Njegova neracionalnost, barem po mom. Njegovi strahovi, njegove depresije, njegove tišine. Njegove želje, njegovi snovi. Cannes, London, New York, Young & Rubicam, WPP. Nismo shvatili. Njegove vizije su sezale do neba, njegovi strahovi do pakla.
Mnogo godina kasnije, kada je taj period prošao, polako sam počela shvatati kakvu sam šansu imala. “Ne znaju oni šta smo mi isplanirali, samo nabaci osmjeh na lice,” govorio mi je kada sam početnički paničarila. “Prvo studenti i kelneri, onda svi ostali,” učio nas je kako raspoređivati novac. “Ne zna dete šta je 300 kila, pa ih digne,” I danas je moj slogan.
U nedjelju, 3. oktobra 2010., Milica i ja smo prijatelja Edwarda de Bona, velikana razmišljanja kojeg smo upoznali baš preko Sakana, vozili na ljubljanski aerodrom. Kada smo došle kući nazvala je naša slovenska tajnica. “Saki je umro,” kazala je. Bio je to šok. Cijele sedmice smo ga zvali da ga obavijestimo da je De Bono u posjeti Sloveniji, ali se nije javljao. Bili smo ljuti na njega. Možda i ljubomorni. Pomalo smo ga smatrale svojim. A sad je umro. Bez riječi. Čak ni na pogreb nisam uspjela otići. Radila sam na Golden Drumu. Poklonili smo mu se tamo, u njegovom i našem Piranu. Iduće godine smo mu tu postavili spomenik. A radije bismo ga imali uvijek uzase. Čudnog čovjeka čudesnog uma koji je nadahnuo toliko generacija.
Plačem i sad dok ovo pišem.”
Pogledajte video sa Ideas campusau Piranu https://pl.pinterest.com/pin/514677063641695027/
Lazar Džamić, jedan od vodećih svjetskih digitalnih stratega, predavač na katedri za digitalni marketing na Fakultetu za medije i komunikacije Singidunum univerziteta, pisac i bivši šef za brend planiranje u evropskoj centrali kompanije Google.
Lazar je sa nama podijelio jedno nesvakidašnje sjećanje na Sakija koji je zatvorio karmički krug njegovog (Lazarovog) života.
„Osim legendarnih cepkanih papirića, dugih pauza usred rečenice – nekada usred pitanja upućenog sagovorniku – i natprirodne sposobnosti da u sagovorniku nanjuši na šta se ‘pali’ (da bi mu to onda bila baza za pregovaranje), Sakija pamtim po jednom periodu u našim životima koji je bio bizaran, emotivan i vrlo produktivan.
Tokom NATO bombardovanja Srbije 1999., obojica smo se našli u Londonu. Ja kao permanentni, Saki kao privremeni izbeglica. Zahvaljujući dubokom uvažavanju koje je menadžment Saatchija imao prema Sakiju, globalni kreativni direktor u to vreme, Bob Išervud, ustupio mu je svoju kancelariju u legendarnoj zgradi u 80 Charlotte Street kao bazu za delovanje.
Mala grupa Sakijevih beogradskih saradnika nasukanih u Londonu, i ja kao jedan od spoljašnjih urednika magazina New Moment, tako smo dobili ‘štab’ za pripremu novog broja. Bio je to najproduktivniji način da se iskoristi tragedija, barem privremeno. Za mene, i malo ohrabrenje u mojim neizvesnim londonskim počecima. U toj maloj kancelariji na vrhu zgrade, uprkos mraku u našoj zemlji, sretali smo se često i zajedničkim naporima ohrabrivali jedni druge. Što reče Meša Selimović, od svih naših ličnih nesreća pravili smo jednu zajedničku nadu.
Nešto više od deset godina kasnije, kada su ratovi minuli, ja sam se igrom slučaja ponovo vratio u tu zgradu, ali kao partner u agenciji Kitcatt Nohr Digitas, u punom zamahu svoje profesionalne karijere, daleko od izbegličkih početaka. Moj sto je bio u metar tačno na istom mestu gde je bila nekadašnja Išervudova kancelarija. Sakijev karmički krug mog života se zatvorio.“
Boštjan Prijanovič, direktor agencije New Moment Ljubljana
Boštjan se kao student zaposlio na recepciji ljubljanskog New Momenta kako bi zaradio džeparac. Saki ga je zapazio i magijom vrhunskog psihologa u Boštjanu prepoznao veliki potencijal. Sa recepcije ga je pomicao prema vrhu agencije sve dok mu nije povjerio odgovornost direktora.
“Moj mentor i jedini razlog što radim u oglašavanju. U životu ti nikada nisam govorio “ti” ali mi se u ovom sjećanju to jedino čini primjerenim. Ti si me kao mulca zapazio na recepciji New Momenta kad sam htio zaraditi za apsolventa. Zbog tebe ne nosim odijelo. Zbog tebe sam pio viski s Bobom Garfieldom, sreo Ramba, pekao jagnje s Michaelom Conradom. I upoznao desetine ludo zanimljivih ljudi. S Macom si došao na moje vjenčanje. Uh, kako se na toj zabavi plesalo. Cjepkao si mi mozak i nikada nisi dozvolio da se brzo zadovoljim s nečim. Cjepkao si mi nedjeljene večere beskonačnim razgovorima, uglavnom tvojim monolozima. Svaki put kad sam mislio da nešto znam o oglašavanju, iscjepkao bi mi tu pomisao. Zbog svog tog cjepkanja sam postao mnogo bolji čovjek. Hvala ti, Saki!”
