Lozansko pozorište (Lozana, Švicarska) je početkom osamdesetih imalo dimenziju samoga grada. Relativno provincijski grad u provincijskoj zemlji, koji je imao fenomenalan položaj na jezeru koje su zvali ženevskim. Čak je i naziv bio prašnjavo provincijalan: Gradsko pozorište (Théatre Municipal). Pozorište je živjelo od gradskih donacija, skromnog budžeta i isto takvog programa. Dizajn plakata i programa radio je slovoslagač lokalne štamparije. Štampalo se isključivo u štrihu, u maksimalno dvije boje, crno-crvenoj.
Nagdje 1983. godine za direktora dolazi Renée Auphan, operska pjevačica porijeklom iz Marseja, što je veoma bitno za definiciju ličnosti: živa, brilijantna, brza, ambiciozna, graciozna, lijepa i nadarena za sve, osim sporta.
Njen prvi korak je bio da promijeni ime u Lozanska Opera (Opera de Lausanne).
Za veliki poduhvat često su potrebni velika sreća i splet okolnosti. U isto vrijeme, moj prijatelj Jean-Claude Widmer napušta direkciju radija i priključuje se mojoj agenciji.
Jedno jutro pijemo jutarnju kafu (tursku).
„Slušaj, možda je idiotski, ali ništa ne košta da probamo. Sinoć sam bio sa Renée Auphan, novom direktoricom Opere. Vidim da se u sportu prave čuda u marketingu. Može li to da se primijeni i na umjetnost?“
Pogledao sam ga s nevjericom. Pitanje je stvarno zvučalo idiotski. Čak je i denominacija bila dijametralno suprotna. Ulaganje u sport se zvalo sponzorstvom i bilo je bitan element u povećanju prodaje i osvajanju tržišta. Sponzorstvo sporta se smatralo pametnim ulaganjem. Ulaganje u umjetnost se zvalo mecenstvom i bilo je rezervisano za ljubitelje koji imaju višak novca za bacanje.
Bila je to moja reakcija na prvi pogled. Na drugi pogled sam počeo da razmišljam. Zašto da ne? Vezivanje sa sportom projicira sliku dinamike, snage, ambicije, brzine, borbe…
Umjetnost projicira sliku finoće, prestiža, diskrecije. Ako je sport lovorov vijenac, umjetnost je leptir mašna.
Ima to gomilu prednosti. Nema povreda, tuče, krvi, dopinga, namještenih rezultata, korumpiranih sudija.
Ako je sport savršeno promotivno vozilo za nabildane džipove, umjetnost može biti savršeno promotivno vozilo za diskretne proizvode banaka, osiguranja, visoke mode, šampanjca…
Organizovali smo sastanak sa Renée.
Klijentica je kazala: Vi niste normalni!
Nakon što sam joj ukratko ispričao šta smo radili u sportu, skupio sam hrabrosti u obje ruke i teatralno izjavio:
„Mislim da možemo da uradimo nešto slično i za Lozansku operu.“
Prvi put me je pogledala s očiglednim zanimanjem.
„Kako mislite da to možete da napravite?“
Ovu vrstu pitanja nikada nisam volio.
„Uz odriješene ruke i vašu apsolutnu podršku, mislim da možemno već prve sezone generisati oko 250.000 franaka.“
Ovoga puta su joj oči zaiskrile. Nasmijala se od sveg srca.
„Vi niste normalni. Ako uspijete desetinu toga, skidam vam kapu. Samo naprijed! Ja jedva iskamčim koju hiljadarku i to samo na lijepe oči.“
Bio sam malo uvrijeđen, ali pun inata. Bio je to početak božanstvenog braka koji je trajao deset godina.
(Goran Takač je osnivač i predsjednik međunarodne agencije IMS STUDIO 6)