Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Priredio: Amir Sipović
Foto: Edvin Kalić
Kada me pitaju po čemu pamtim godinu, pred očima mi se izvrti nekoliko slika i zvukova složenih u kratki film, što izgleda kao nekadašnje premotavanje VHS trake… Smjenjuju se scenska svjetla, koncertna publika, zvuci fada u polumračnoj portugalskoj birtiji, okus najsavršenijeg džin-tonika koji sam ikad probala… Iz nekog čudnog razloga, uvijek pamtim i velike vrućine i velike hladnoće… Pamtim i noći provedene za računarom sa gomilom papira na stolu, kao i izlazak iz zgrade Bussines Akademije sa diplomom u ruci… Pamtim i noći provedene u kancelariji, ubrzana lupanja srca od nespavanja i stresa, prvi popijeni apaurin… Pamtim bol u nogama dok trčim sa stotinama ljudi kroz šumu kojoj se ne nazire kraj i mislim „što mi je ovo trebalo“…
Ali ono najvažnije što zapamtim svake godine je to da sam opet malo narasla, ojačala, oplemenila svoj život nečim. Barem mrvicu postala hrabrija i naučila da malo više volim sebe i da bolje prihvaćam ljude i stvari oko sebe.
Svake godine sebi zadajem isti zadatak: Uči da bezuslovno voliš i da budeš sretna. Uči da pomjeraš vlastite granice i širiš vidike. Uči da pobjeđuješ strahove. Uči da maksimalno iskoristiš svaki dan u svoju korist. Uči.