Ovaj tekst pišem u subotu ujutro. Čim ga završim sjedam sa suprugom u auto i pravac Mokrin, selo blizu Zrenjanina (Srbija) u posjetu prijatelju Banetu Brkljaču. Jedva čekam da vidim Kuću na ravnom bregu o kojoj sam dosta slušao, a ponajviše od Gorana Milića i Meline Kamerić sa AlJazeere koji su nedavno bili u Mokrinu da bi snimili prilog o Kući na ravnom bregu za seriju emisija Alkemija Balkana posvećenu Srbiji.
Danas se navršava tačno 100 godina od Sarajevskog atentata. U Sarajevu je ludnica. Imam osjećaj da je došla cijela Evropa. Juče sam na aerodromu čekao sina Filipa koji se vraćao iz Beča. U par minuta razmaka samo su iz Beča sletila četiri aviona puna gostiju koji su došli na obilježavanje 100 godina Atentata. Na aerodromu sam sreo svog prijatelja, književnika Valerijana Žuju, koji je čekao kćerku iz Beča. Valerijan je napisao dvije knjige o Gavrilu Principu. Prva će biti promovirana sredinom jula u Pragu, druga će izaći ujesen. Pitao sam ga kako on objašnjava čitavu gungulu koja je organizovana u Sarajevu? Umjesto odgovora, samo se osmjehnuo.
U Sarajevu se, dakle, obilježava, čak bih rekao, na neki način i slavi, početak Prvog svjetskog rata, iako on nije izbio prije 100 godina nego par mjeseci kasnije. Sto godina rata zajednički obilježavaju pobjednici i oni koji su ovaj rat pokrenuli pa ga onda izgubili. Atentat nije bio niti uzrok niti povod, jer bi rat ionako izbio iz nekih drugih razloga. U Sarajevu Gavrila Principa smatraju teroristom. U prigradskom naselju Istočno Sarajevo, koje pripada Republici Srpskoj, juče je na svečan način otkriven spomenik Gavrilu Principu visok dva metra. U Sarajevu muslimani danas obilježavaju prvi dan ramazanskog posta, početak mjeseca Ramazana, najsvetijeg mjeseca u godini. U Istočnom Sarajevu se slavi Vidovdan. U Sarajevu se održavaju brojni simpoziji kojima je tema Sarajevski atentat, pozorišne i filmske premijere na temu Atentata, razni performansi… Kulminacija će se desiti večeras kada će biti održan Svečani koncert Bečke filharmonije u obnovljenoj Vijećnici. Koncert se održava u gradu u kojem je, na današnji dan prije sto godina, ubijen prestolonasljednik Ferdinand. Kome i čemu svečani koncert na današnji dan to znaju samo oni koji su inicirali da se ovih dana u Sarajevu sve ovo događa. Evropa! Sve je organizirala Evropska unija. Zašto, to samo ona zna. Ali dobro je da se ovo događa, par miliona eura će ostati u gradu kojem je svaki euro k'o kuća. Ako je bosanskohercegovačka reprezentacija ispala iz daljeg takmičenja na svjetskom prvenstvu u Brazilu zbog sudija, onda počinjem vjerovati da je Evropska unija sve to namjestila. Jer, zamislite da su se Zmajevi plasira dalje i da večeras igraju prvu utakmicu osmine finala, od evropskog događanja u Sarajevu ne bi bilo ništa. Ko bi gledao koncert Bečke filharmonije pored utakmice?
Nije mi tema Sarajevski atentat, ali sam sve ovo morao napisati kako ne bi ispalo da smo jedini medij koji nije posvetio ovim događanjima baš nijedno slovo.
Sa mnogo većim zadovoljstvom želim objaviti da smo prošle sedmice srušili sve rekorde posjećenosti MM portala. U srijedu je oboren rekord dnevnih posjeta sa 3.200 unikatnih posjetilaca. Do kraja sedmice zabilježen je i ukupno najveći broj otvaranja stranica u dvije godine postojanja portala. Da će rekord biti srušen nagovijestila je već u ponedjeljak kolumna Baneta Brkljača – Priče iz prošlosti: Ne znam zašto ne znam. Ta je kolumna bila u vrhu čitanosti cijele sedmice. Kada je u srijedu objavljena kolumna Ivana Stankovića – Nije fer, portal je ‘eksplodirao’ i taj dan je zabilježena najveća posjeta do sada. Čitanost je dodatno pojačala kolumna Duleta Drakalskog koji je na ovogodišnjem kanskom festivalu bio član žirija. Jedva čekam da u ponedjeljak naveče pogledam statistiku deset najčitanijih članaka ovog mjeseca. Nikad nisam prognozirao, ali sam siguran de vrh čine Banetova, Ivanova i Duletova kolumna samo ne znam redosljed. Ove posjete i rekordi govore da je sadržaj zakon i da će svako imati onoliko čitanosti koliko je zanimljiv. Nisam ovim otkrio Ameriku, nego samo kažem. Ljestvica je podignuta visoko i morat ćemo se žestoko potruditi da ovaj nivo posjećenosti zadržimo. Content, content, content!
U oglašivačkom poslu sam 43 godine. Počeo sam 1971. godine na Radio-Sarajevu kao propagandista koji je prodavao reklamni program. Kasnije sam postao producent, pa glavni producent, imao sam svoju televizijsku seriju o smučanju, nakon prelaska u agenciju OSSA postao sam šef tima za sportski i turistički marketing, pa onda direktor jugoslovensko-švajcarske marketing agencije IMS Stduio 6 Yugoslavija, vođa tima koji je radio za jugoslovensku vladu, direktor marketinga Evropskog prvenstva u Atletici Split 1990, kasnije novinar, urednik, izdavač. Da sam skupljao svoje vizitke, imao bih čitavu kolekciju. Zadnjih nekoliko godina nemam vizit kartu, podsvjesno možda i zbog toga što ne znam šta ja ustvari radim, šta sam ja u poslu. Nominalno uređujem Media Marketing magazin i portal. Kada bih to stavio na vizitku ne bi bilo tačno jer ja, osim što uređujem magazin i portal, pišem tekstove, idem u štampariju, bavim se distribucijom magazina, prodajem oglase i banere, praktično radim sve.
Kada mi je Bane Brkljač poslao svoju zadnju kolumnu na kojoj se potpisao kao Chief Connecting Officer, konačno mi je postalo jasno šta ja radim. Pored svih poslova koje sam gore opisao ja se najviše bavim povezivanjem ljudi u biznisu kojeg zovemo oglašavanje. Mediji koje uređujem i izdajem su mi samo platforma za sticanje kontakata sa ljudima koje kasnije povezujem u poslu. Sve svoje kontakte i poznanstva nesebično dijelim prijateljima ne bi li uspješnije radili svoj posao. Oni šire biznis, moj ide unazad zato što ja to smatram prijateljskim uslugama, nemam vizit kartu na kojoj piše da se ja bavim tim poslom. Sad ću u Mokrinu pitati Baneta mogu li to i ja uzeti kao svoj potpis, da sam Chief Connecting Officer. U ponedjeljak ću to isto u Beogradu pitati Ivana Stankovića jer je profesija Chief Connecting Officer nastala u vrijeme prošlonedjeljnog ručka na kojem su se naši Ivan i Bane. Ivan je tu car. Svojoj recepcionerki u agenciji Communis dao je titulu First Impression Manager. Ništa logičnije i tačnije. Onako kako vas ona dočeka na ulazu u zgradu Communisa kod prvog dolaska, takav će biti vaš utisak o agenciji. Eto i ona zna šta je njen posao, a ja, nakon tolikih godina, ne znam.
