Djeca vrlo elegantno mijenjaju prijatelje. Moj mi stariji sin svakog dana kaže ko je njegov prijatelj. Ovih dana je Urban. Ja sam ponekad njegov prijatelj, nekad nisam. Svaki put ima vrlo jak razlog.
Na primjer, nisi moj prijatelj, prevelik si. Nisi moj prijatelj, mama je moj prijatelj, ti ćeš biti sutra.
Uvijek je nekoliko prijatelja, na primjer Urban, koji su stalni, koji se ne mijenjaju šta god da se dogodi. Urban je uvijek njegov prijatelj.
I mi stariji imamo svoje prijatelje. Samo to ne govorimo tako na glas.
Laško je, na primjer, moj prijatelj. Pa iako me već godinama direktno ljuti svojim oglašavanjem. Popij pet za pogodak, specijalisti, ponosni… Dobro je da imam slobodan izbor i mogu pogledati na stranu. Još uvijek je moj prijatelj jer je dugo samnom, jer je dobar, jer me podsjeća na mnogo lijepih doživljaja (možda sam zbog njega neku uspomenu izgubioJ, ali nije kriv on, sam sam kriv). Zbog svega toga sam mu lojalan i još uvijek je moj prijatelj. U zadnje vrijeme imam poneki Bud ili Lowenbrau u frižideru, prije svega u periodu zlatorogovih kampanja, kada me srce boli. Ali još uvijek sam lojalan, još uvijek je zelena piksna moj prijatelj.
Mercator je nekad bio moj prijatelj, ali više nije. Prevelik je. Uopšte me ne razume, samo se sobom bavi. Ne volim ga više. On nije moj prijatelj. Lidl ima dva kuhara, ali to je premalo da bi bio moj prijatelj. Uopšte nemam prijatelja među trgovcima, pa ipak sam skoro svakog dana u trgovini. Šta je to? Šansa za koga? Da li bi neko želio biti moj prijatelj?
Volvo je moj prijatelj. Ali neće biti još dugo. Ja sam se promijenio, ali on ne. Ja želim nove stvari, hibride, na primjer. A on hoće sve više benzina i više ulja. Ima radio koji ne vrti mp3… Da li bi neko želio biti moj novi prijatelj? Škoda sigurno ne, iako mi krade poglede. Po izgledu automobila bih mogao kazati da ih odvraća, ali to je stvar ukusa. Jeep mi se prikazuje na svakom koraku, gotovo da bih se zaletio u njega. Ili da jednog njemačkog inženjera usrećim s engleskim krilima. Nja. Još je najbliži moj egzotični poznanik iz Japana, po meni on će biti moj prijatelj – ako bude htio…
I Slovenska oglašivačka komora je moj prijatelj. Već petnaest godina. Zadnji put sam je malo kritikovao, nazvao sam je dinosaurusom. Znate, mi prijatelji se ponekad posvađamo i kažemo jedan drugom neke stvari. Ali to nisam bio ja. Neki su je zvali bikom, drugi konjem… Njih su na obilježavanju godišnjice objavili na zidu, mene nisu. Zašto? Kod nas kući su dinosaurusi najcjenjeniji. Ludi smo (djeca, naravno) na njih, vjerovatno imamo najmanje trideset figurica, 10 knjiga, još više igranih i crtanih filmova. Zašto bi onda neko bio ljut ako mu kažem da je dinosaurus?
Znam, znam, jer sam to kazao u kontekstu da se Komora mora, a ne zna, promijeniti.
I to je tačno. Potrebna je promjena, da bismo se efikasnije mogli brinuti za interese članova. I ja sam dio komore pa sam tako i ja kriv za sve greške i odgovoran sam za njenu budućnost.
Nikako nisam zaboravio na sve izuzetno korisne stvari, za koje se pobrinula Komora i za koje još uvijek brine. Postavljanje stručnih standarda, izuzetno vođenje događaja koji su mjerilo kvaliteta oglašavanja (Effie, SOF, Golden Drum), briga o medijskim istraživanjima kao i za okvir za efektivan zakup medija, međunarodno povezivanje… Mogao bih još nabrajati. Za to su zaslužni svi zaposleni u Komori pa i mi koji smo bili članovi upravnih odbora, stručnih odbora i slično. Uglavnom ih sve poznajem i mogao bih tvrditi da smo tako dobri da možemo zamsliti i realizirati još bolji način funkcioniranja Komore. Da, priznajem da sam pogriješio. Komora nije dinosaurus. Dinosaurusi se nisu uspjeli prilagoditi i izumrli su. Ako bih morao Slovensku oglašivačku komoru uporediti sa živim bićem, izabrao bih čovjeka! On se zna prilagoditi i svoju domišljatost upotrijebiti kako bi dosegao fantastične stvari.
Slovenska oglašivačka komora jeste i uvijek će biti moj prijatelj!
