Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Marina Filippelli, Adweek
Dok se osvrćem na jednakost generacija, temu Dana žena 2020.godine (koji, po mom mišljenju, zaslužuje mnogo više od jednog dana ili čak mjeseca), moje misli se vraćaju na skorašnju debatu o tome da li je poluvrijeme ovogodišnjeg Super Bowl bilo objektificiranje ili osnaživanje.
Unatoč pozitivnom trenutku za front jednakosti spolova posljednjih godina, ljubaznosti #MeToo pokreta, činjenica da, kao društvo, još uvijek dovodimo u pitanje šta je prihvatljivo za žene da rade sa svojim tijelima, tjera me da povratim. Kritike za nastup ovih uspješnih, talentovanih Latino majki govori više o sitničavosti i predrasudama, ako ćemo iskreno, nego što govori o seksualnim normama Amerike. Tužna istina je da različito karakterišemo žene zbog njihove rase, a očigledno i muškarce (iako to ne iznenađuje).
Uzimajući ovo u obzir, pokušala sam se staviti na mjesto djevojke koja će 2020-te godine postati punoljetna i razmišljati šta želi čuti od onih koji su došli prije nje, od lidera u svijetu marketinga koji pridonose (ne)jednakosti spolova koje vjerovatno i sama osjeti.
Da sam na njenom mjestu, bila bih zatrpana količinom negative s kojom se susrećem i udaranjem žene na ženu čak i ovdje, u kreativnoj industriji gdje trebamo prihvatati različitost perspektive i svega između (dosta je posramljivanja i ratova majki, molim vas). Željela bih da se lideri iz cijele industrije zauzmu jedni za druge i pravo da budemo ko god želimo biti, nešto što danas baš i ne radimo. Muškarci su nekako slijepo podržavali jedni druge godinama, iako ne predlažem da uradimo to isto, vjerujem da bi mladim ženama u našoj zajednici dobro došla podrška koju bi im dale.
U isto vrijeme, da sam ja ta djevojka, voljela bih vidjeti da naše muške saveznike podrže, ako ne i proslave. Na kraju dana, svi smo zajedno u ovome, i ako želimo izbjeći ponavljanje ovakvih razgovora u budućnosti, saveznici će biti neophodni.
Željela bih da licemjerje bude izazvano. Željela bih da ljudi shvate kada sude o ljudima bez razloga. Željela bih da ona vrati razgovor i fokus na stvari koje imaju stvarni uticaj na njen život. Željela bih da razmisli kako može pomoći da se razgovori o različitosti i inkluziji poboljšaju, posebno u smislu kreative, sadržaja i oglašavanja. Pričam o stvarnim različitostima u sadržaju i marketingu; ne samo u smislu pokazivanja žena u oglašavanju, nego u prioritiziranju pričanja stvarnih priča – posebno onih koje nam nisu ugodne – da ih normalizujemo i proslavimo.
U ovoj industriji, mnogo se priča o autentičnosti i koliko je brendovima važno da budu autentični. Ali manje je priča o tome šta to ustvari podrazumijeva. Ne postoji magična formula za autentičnost. To mora doći od ljudi čija je odgovornost pravljenje sadržaja i kreiranje komunikacije. Kada različitost i inkluzija nisu vrhunski utkani u vašu organizacija, velike su šanse da će sadržaj djelovati neautentično.
Također, željela bih vidjeti redefiniranu muževnost i ženstvenost. Kao roditelj, imam poteškoće pri pronalasku dobrih primjera nespolne pristranosti na koje bih uputila svog sina. Djeca upijaju vizalna i jezična uputstva od samog starta, a u vrijeme kad sam ja napunila 17 godina, mislila sam da znam šta znače pojmovi žene i muškarca, zahvaljujući pop kulturi i oglašavanju. Doduše, trebalo mi je mnogo godina da shvatim to.
Na kraju, željela bih da ljudi razgovaraju o važnosti obrazovanja i ne mislim samo na školu. Stvarni život, koji uključuje sadržaj i reklame kojima smo izloženi svaki dan, edukuje nas o određenim aspektima naših života isto onoliko – ako ne i više – koliko vrijeme provedeno u školi. Kao industrija, imamo priliku da redefinišemo kako će naredne generacije vidjeti svoj odraz na ekranima, i više od toga. Možemo zagovarati različitost i inkluziju ili ih možemo oživjeti kroz svaki dio sadržaja koji ponudimo svijetu. Ovo znači da sami sebi postavimo pitanje pri svakom koraku kreativnog procesa, da rutinski sebe provjeravamo i suosjećamo dok napredujemo.
I dok razmišljam o tome kako poruke industrije treba unaprijediti sa onim pričama o jednodnevnom odmoru, o ženskoj seksualnosti, o tome da li sve majke trebaju(ili moraju) biti iste na određen način ili o tome kako je slavljenje različitih kultura očigledno pozitivan primjer za našu djecu, osjećam se hrabrom. Zavjetujem se da ću se postaviti u cipele sedamnaestogodišnjakinje svaki put kad budem u poziciji da stvaram, produciram ili promoviram sadržaj i pitat ću se kako bi ona željela vidjeti portret sebe i svoje zajednice. Provjeravat ću svoj osjećaj sa tom sedamnaestogodišnjakinjom rutinski, a nadam se da će i moji agencijski vršnjaci uraditi isto.