Autor: Ružica Vrdoljak Ličina
Neki ljudi nakon eventa odu na odmor. Mi otvaramo novi Google Doc. Jer čim završimo jedan SoMo Borac, već zapisujemo ideje za sljedeći, što možemo drugačije i kako možemo biti još bolji. Jer SoMo Borac nikad stvarno ne stane, samo mijenja tempo. Ove godine smo čak dan prije SoMo Borca 2025. već rezervirali dvoranu za 2026. (Ako volite planirati kao i mi – 23.10.2026., Zagreb).
Sve počinje s onim što zvuči jednostavno: datumom i mjestom. Ali od tog trenutka kreće niz ideja i odluka, od onih strateških, poput programa i partnerstava, do onih malih i zabavnih: koje stickere ćemo printati, koje izvođače slušati, koju kavu poslužiti, a koji će meme ići na social. Te male stvari možda nisu nužne da bi event postojao – ali jesu da bi imao karakter.
S godinama sam prihvatila da imam visoka očekivanja. Srećom, i ostatak tima ih dijeli. Očekujemo od žirija da bude fokusiran i pravedan, od publike da dođe znatiželjna, a od sebe da svemu damo smisao i mjeru, ali i sve što znamo da i pokažemo.
Da li je ovo zrela faza SoMo Borca?
Iako nagrade radimo 13 godina, konferencija je “tek” treći put s nama. Taj dio je promijenio sve. Postalo je kompleksnije i traži drugačiji miks vještina, ali čini se da smo puno naučili jer smo ove godine imali najmanje stresa do sada. Jedan od načina na koji si ‘pomažemo’ je i da dva tjedna prije eventa “core” tim sjeda zajedno. Doslovno. Ti dani su najintenzivniji, ali i najslađi. Sve je u pokretu, a svaki dan nosi jednu veliku “stavku” koju rješavamo, obzirom da je to vrijeme zadnjih priprema za event, ali i drugi krug žiriranja, finaliziranje programa, i mnogih drugih elemenata. I beskonačan broj malih odluka. Ako event izgleda kao da sve teče glatko i jednostavno, to znači da je tim pokušao zamisliti što je više mogućih situacija i kako im doskočiti. No, taj finalni period je i vrijeme kada se najviše smijemo, dopustimo si koju čokoladicu i čips previše, a možda degustiramo i neke druge sponzorske proizvode u kasniji sat – vi pogodite koje.
Najvažnije što kao tim njegujemo je povjerenje. Kroz godine smo prošli sve scenarije – kašnjenja, neplanirane rupe u rasporedu, bolesti – baš onda kad ne treba. I svaki put smo se snašli. Povjerenje znači da smiješ na glas reći “ovdje zapinjem” i znaš da će te netko dočekati, bez krivnje ili opravdavanja. Povjerenje znači i zajedničko slavlje: kad se dogodi lijepi LinkedIn post, veliki pljesak predavaču ili poruka sponzora “ovo je baš to” i jedva čekaš to podijeliti s timom.
Struktura koja čuva ideje
Ako me pitate što nas najviše čuva, odgovor je: otvoren feedback. Puno tražimo jedni od drugih pa moramo biti spremni i dati i primiti. To ne znači da nema napetosti, ali zasigurno znači da projekt preživi i ojača. U svakom dijelu pokušavamo jasno definirati očekivanja i odgovornosti, kako jedni od drugih, tako i ljudi s kojima surađujemo, žirija, predavača, publike. Tako npr. u programskom dijelu, Barbara Tadić daje jasne upute za predavače: tko je publika, što želimo da publika ponese, koja su naša ranija iskustva, kako pripremiti talk da sjedne toj specifičnoj publici. To svima daje sigurnost, a sigurnost oslobađa kreativnost.
Najveći izazov svake godine isti je: kako će publika reagirati. Neke teme na papiru djeluju savršeno, a onda ih u dvorani osjetiš i vidiš da ne dišu. Druge, za koje misliš da su “usputne”, iznenada postanu razgovor dana. Upravo u tome je ljepota i nervoza ovog posla: svake godine ponovno učimo publiku, a ona uči nas.
Zajednica, izbliza
Ako moram izdvojiti jedan ritual, to je žiri ručak. Tamo čujem sve – i dobro i ono što može bolje. Uvijek je jedan stol koji se najteže ‘potjera’ s tog ručka; možda ih znate kao “ekipu iz prvog reda”. Glasno se smiju, ali i precizno daju feedback. Kad pomislim “zašto sve ovo radimo?”, pomislim baš na taj stol.
Najdraži dio natjecateljskog procesa je kad novi članovi žirija, prolazeći cijeli ciklus, shvate koliko pametnih, argumentiranih i različitih perspektiva ima u našoj zajednici. Taj moment – “aha, ovo je više od nagrada” – zapravo je SoMo u svojoj srži.
SoMo je danas mjesto gdje se regionalna digitalna scena stvarno vidi. Primijetim nekoliko trendova: publika je kritičnija (u najboljem smislu), teme su konkretnije (manje hypea, više “pokazali smo, izmjerili smo”), a energija je zrelija. Ljudi dolaze s namjerom – nešto naučiti, nekoga upoznati, nešto pokrenuti. I to se osjeti u svakom hodniku i svakom “vidimo se poslije”.
Energija koja se osjeti i iza kulisa
Na dan konferencije, atmosfera je točno onakva kakvoj se nadamo: topla, vesela, intenzivna i spremna na akciju. Kao dio organizacije, rijetko uhvatim cijeli program uživo; većinu pogledam naknadno i tad se samo smješkam jer vidim ono što su mi mnogi već ispričali. Ali iza scene, dok ukradem minutu i pogledam publiku kako prati, ili dok s predavačima i žirijem razmijenim prve dojmove, tu nestaje sav umor. A najviše me vesele susreti. Ekstrovert u meni (i organizator u meni) jednako uživaju u nasmijanim licima i ozbiljnim raspravama. To je mješavina koju najviše volimo: toplina i visoki standardi.
Uglavnom znam dan ranije, na probi, da smo spremni. Na sam dan eventa budem mirna, svi znaju što rade i kome se obratiti kada ne znaju. Ipak, svatko u timu ima svoj osobni trenutak “sad mogu odahnuti”: meni je to zatvaranje dodjele nagrada, Barbari kraj dnevnog programa, a Kruni zadnji takt koji muzičar(ka) odsvira na sceni. Nakon toga – osjećaj ponosa i potpune opuštenosti.
Što slijedi
Zanimljivo je da dok pripremamo jednu godinu, već ispisujemo bilješke za sljedeću. Ideje nam dolaze usred random života: u tramvaju, šetnji, u redu za kavu, na nekom drugom eventu i samo šaljemo jedni drugima poruke: “Ovo bi na SoMu radilo odlično.” Već imamo prvih par imena u notesu, nekoliko koncepata koje želimo dublje ispitati i hrpu korisnog feedbacka žirija, predavača, posjetitelja, sponzora i vlastitog tima.
Jednu stvar mogu obećati, SoMo će i dalje ostati ono što je bio od prvog dana – prostor za povezivanje, dijalog, učenje i stvarne susrete. A vi, dragi naši, zapišite: 23.10.2026. Zagreb. Vidimo se na SoMo Borcu!
