Autorica: Ioana Chiriac, kreativna direktorica @Universum Events
Ova sedmica se činila kao mjesec. Ne zato što je bila teška, nego zato što je bila puna.
Shvatila sam to negdje oko ponoći, tokom presjedanja u Rigi. Led prekriva aerodromske prozore. Avioni polijeću u tišini. Trčanje s jedne tačke na drugu samo da bih stigla na vrijeme sa boe international na Growhub Tallinn.
Vratilo me to na nešto što mi je jednom rekla Mary Kirillova o radu u event industriji: kada radiš u ovoj industriji, više živiš. Intenzivnije. Potpunije. Vrijeme se savija. Ne ponaša se isto.
Prije nego što odem predaleko u priču, malo konteksta.
Prije sedam dana spakovala sam torbu i naoružala se energijom. Jer bez obzira na to koliko sam umorna, uvijek ću imati goriva za još jednu avanturu. boe international me je zatekao na pozornici kao govornicu, zajedno s partnerima BEIC.pro, gdje smo predstavljali nagrađivane projekte iz 2025. godine.
Nisam bila nervozna. “Nervozna” to baš i ne opisuje.
Više je to ličilo na unutrašnje umiranje dva puta prije izlaska na scenu – manje leptirića, više nametljivih misli. Uglavnom strah od toga da sve ne zeznem. Da iznevjerim svoj rad. Ili ljude s kojima radim i do kojih mi je duboko stalo. Anksiozna sam osoba u oporavku. Nije lako, ali je moguće.
Iskreno volim ono što radim. Lako se zaljubljujem – u mjesta, priče i projekte. Zato je stajanje tamo, svjesna koliko su mi ta dva projekta značila, učinilo da budem suzdržanija nego inače.
Pomislili biste da nakon godina rada u eventima, marketingu, korisničkoj podršci i kreaciji, samopouzdanje postaje podrazumijevano. I postaje, do neke mjere. Ali nikada ranije nisam bila na sceni. Ispred nje? Da. Iza nje? Većinom. Na njoj? Ne – do sada.
Prije sedmicu dana (što već djeluje kao čitav život), bila sam tiša. Opreznija. Manje ja.
Danas sam više svoja nego tada. Jer je posljednjih nekoliko dana nešto pomjerilo. I jer iskreno vjerujem da uvijek ima još toga za naučiti. Još prostora za rast. Ne moraš uvijek gurati – ali uvijek možeš. I uvijek trebaš težiti evoluciji.
Uglavnom, skrenula sam s teme. Izašla sam na scenu. Iskreno, malo sam zapela. Jedan od mojih videa se nije pustio. Podsjetnik da se sranja dešavaju. Konstantno. I da će svejedno biti u redu. Ponekad se moram podsjetiti da su mali zastoji upravo to – mali. Nisam kardiohirurg. Niko nije umro.
Podrška članova BEIC.pro, kolega i prijatelja bila je nevjerovatna.
Za nekoga ko mnogo izražava i tjera ljude da osjećaju, i dalje mi je teško otvoreno govoriti o vlastitim emocijama. I iskreno, hajde da penzionišemo ideju da tvoja “profesionalna verzija” treba biti manje emotivna. Život je prekratak da se sabijaš u male kutije koje te ograničavaju. Naravno, imaj zdrave granice. Ali nemoj se tjerati da postaneš sterilni robot samo zato što misliš da tako izgleda profesionalizam.
Dortmund je bio ohrabrujući. I preživjela sam taman na vrijeme da uhvatim let za Tallinn.
A Tallinn – oh, Tallinn. Sam grad bi bio dovoljan da pokrene moje kreativne točkiće. Ali to nije bilo sve.
Dva dana sam dijelila prostor s nevjerovatnim profesionalcima iz Austrije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Estonije, Grčke, Mađarske, Norveške, Slovačke, Španije, Švicarske, Nizozemske i Ukrajine. Različite kulture, različiti konteksti – a opet zapanjujuće sličnosti: isti izazovi, poznate situacije, slični pristupi, ista strast prema eventima i isti neumorni poriv da se radi više i bolje.
Inspirativno. Snažno. Sirovo.
Prije sedmicu dana bila sam druga osoba, jednostavno zato što još nisam proživjela interakcije između 13. i 19. januara. Još nisam vidjela četiri hale pune relevantnih izlagača, aktivacija i live nastupa koji resetuju mozak. Još nisam prisustvovala predavanjima koja su ponovo potvrdila nešto ključno: AI nije neprijatelj, on je alat. I live eventi – od kurseva i radionica do sajmova i team buildinga – ne nestaju.
Oni evoluiraju. I itekako su budućnost.
Kako vrijeme ide naprijed, direktna, licem u lice povezanost postaje nužnost. Ne “lijepo je imati”. Ne luksuz. Nužnost.
Od sesija Thomasom Kenyerijem i Lottom Backlund, preko radionica sa stvarnom supstancom, do najotkačenijeg Backstreet Boys karaoka ikada – energija se osjećala, dijelila, rasla i koristila kao gorivo za ono što dolazi.
Da, koristim mnogo riječi. Ne, ne planiram koristiti manje.
Ako me je ova sedmica na nešto podsjetila, onda je to ovo: uvijek trebaš biti svoj. Posebno u kreativnom polju. Zapravo, to je obavezno.
Jer strategije, okviri i rješenja? Svi im imamo pristup. Uglavnom su isti.
Ono što nije zamjenjivo si ti. Tvoja pozadina, tvoj način razmišljanja, tvoja emocionalna prizma – spojeni na način koji niko drugi ne može replicirati. To je jedina istinski originalna stvar koju donosiš.
Ulaganje dijela sebe u ono što radiš je način na koji kreativnost dostiže puni potencijal, energija postaje zarazna, a posao prestaje djelovati kao puki output. Počinje djelovati intenzivno, živo i duboko ispunjavajuće.
Otkako je Universum postao član BEIC.pro, imala sam priliku povezati se s ljudima koje sam iskreno zahvalna zvati kolegama. Čak i kada kreativni rad znači gubljenje osjećaja za vrijeme, rokovi počnu djelovati kao labav društveni konstrukt.
Dugi letovi? Brutalna presjedanja? U redu je.
To je cijena nezaboravnih trenutaka, resetovanja mindseta, stvarnog učenja, promjena perspektive i ljudi koji se tiho pretvaraju u saveznike, sisteme podrške i inspiraciju.
I iskreno? Vrijedi svake sekunde.
