Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Govor koji će istorija upamtiti kao We Shall Fight on the Beaches, Vinston Čerčil održao je u britanskom Parlamentu 4. juna 1940, u momentu kada se činilo da Hitlera ništa neće zaustaviti u njegovom pohodu na Evropu.
„We shall go on to the end.
We shall fight in France,
we shall fight on the seas and oceans,
we shall fight with growing confidence
and growing strength in the air,
we shall defend our island, whatever the cost may be.
We shall fight on the beaches,
we shall fight on the landing grounds,
we shall fight in the fields and in the streets,
we shall fight in the hills;
we shall never surrender!“
Čerčilov govor isto veče je pročitan na BBC Radiju i u roku od 24 časa čule su ga stotine miliona ljudi širom Evrope i britanskih kolonija od Kariba do Hong Konga. Šezdeset godina pre pojave društvenih mreža, jedna snažna poruka, jedan moćan content, postavljen u pravi context, postigao je da za njega u trenutku sazna cela planeta.
Za konferenciju #Digital2016, koja će ove godine biti održana u Beogradu 15. i 16. septembra, spremam prezentaciju pod ovim nazivom na temu kako naši političari koriste društvene mreže.
O tome kako ih koriste političari – videćete ako budete na „Digitalu“, a kako društvene mreže koriste oglašivači i medijske agencije u regionu, to je posebna priča kojoj ću posvetiti nekoliko redova na ovom mestu. Kako se, dakle, danas u Srbiji i drugim državama regiona kompanije bore za kupce svojih proizvoda i usluga, a kako medijske i PR-agencije za „ugled“ svojih klijenata?
Da krenemo od činjenice da osim nekoliko slučajeva u kojima su društveni mediji „izdominirali“ poput sada več čuvene Afere Trivit, i pored velike penetracije interneta, Twittera i Facebooka – ono što se „ispod žita valja“ u tzv. „tradicionalnim medijima“ ima daleko veći uticaj i na klijente i na agencije.
Da, govorim o medijskom reketu. Onom koji se u Srbiji, a kako čujem ni komšije ne zaostaju, gotovo potpuno odomaćio kada je o delu dnevne štampe i pojedinim portalima reč. Primera ima toliko mnogo, svi za njih znaju i niko o njima javno ne govori jer je previše aktera na sve tri strane upetljano u te Bermudske trouglove, kako ih u Beogradu nazivaju.
Tako je, na primer, nacionalna turistička organizacija jedne velike države, ceo svoj ovogodišnji medijski budžet poverila izvesnoj agenciji koga ga je osim u OOH, usmerila isključivo na dva dnevna lista – što je (naravno?) izazvalo reakciju nekolicine ostalih dnevnika, pa smo u ključnim mesecima predsezone (februar, mart, april) svakodnevno čitali o bombama, teroristima i praznim hotelima u pomenutoj državi. Čitava anti-kampanja rezultovala je podatkom da je broj prodatih aranžmana za tu zemlju pet puta manji nego prošle godine.
Onda je, par dana kasnije, na jednom portalu osvanula serija tekstova o tome kako, u jednoj drugoj turističkoj državi, ajkule jedu ljude, preti joj zemljotres „u kojem će izginuti 6.000 ljudi“, fekalije plivaju po moru… Uzrok je, predpostavljate – sličan! We shall fight on the beaches, poručili su „neposlušnim državama“ mediji kojima je uskraćen budžet koji su očekivali.
U međuvremenu, klijentima se preti „potresnim pričama“ njihovih korisnika usluga koji su bili zakinuti za litar goriva na nekoj pumpi, obračunata im je viša kamata na VISA kartici ili je „Jovica iz Batočine našao crva u čokoladi“. Odmah se tu preko posrednika, nekako stvori i PR-agencija, spremna da „počisti krizu“ i, u većini slučajeva legnu neke pare na račune medija koji su hajku započeli, pa tako do sledeće prilike.
Direktorica marketinga jedne velike kompanije mi se još pre pet godina žalila na reketiranje određenih medija uz opasku – „Naš stav je da ne pregovaramo sa teroristima“. To je tada bio izuzetak. Danas je – pravilo! Njoj su tada poručivali da će objaviti kako su pčele u jednom selu pored Smedereva pile napitak koji ta kompanija prodaje – i počele da ubadaju ljude. „Pa zar pčele i inače ne idu na slatko i ubadaju ljude! To im je nekako posao…“, pomislio sam tada. Danas shvatam da je taj model superiorno zaživeo. Danas je u regionu lakše dobiti pare sa pištoljem u ruci i čarapom na glavi nego sa kreativnim i čitanim/slušanim/gledanim medijskim proizvodom.
Kolega Žarković je svojevremeno pisao da je leto deo godine u kojem se ništa ne dešava, pa mediji spišu o „naftnim škriljcima“ koji će preporoditi Srbiju, „mišu u pivu“ i sličnim sezonskim besmislicama. Danas se „miševi u pivu“ pronalaze tokom cele godine, a leto je postalo dinamičnije od „samrtnog proleća“, kako na globalnoj sceni (teroristički napadi, državni udari, Brexit…), tako i kod kuće (premijer koji nikad ne spava, organizuje izložbe, rešava probleme „malog čoveka“ ali još ne sastavlja Vladu pa su svi u “tihoj zeblji”).
Pre nekoliko nedelja pokušao sam ljudima iz jedne strane kompanije da objasnim zašto je to tako i kako da se to nije dešavalo u tolikoj meri pre nekoliko godina. Odgovor je jednostavan: Realnog novca na tržištu je sve manje, a „igrača“ i dalje previše – previše nacionalnih TV-emitera u eri stotina kablovskih kanala, Youtubea i drugih mogućnosti „odloženog gledanja“; previše dnevnih novina, magazina i portala – u eri društvenih mreža i konzumenata koji informacije očekuju u trenutnku…
Izveštaj srpskog Saveta za borbu protiv korupcije pre pola godine „osvetlio“ nam je jednu drugu istinu o ovdašnjoj medijskoj sceni: U protekle četiri godine mediji u Srbiji su dobili više novca iz raznih državnih i paradržavnih izvora (bespovratni krediti raznih državnih fondova, konkursi, javna preduzeća, ministarstva…) nego od komercijalnih oglašivača. Onda smo u drugim medijima čitali i to kako „neki dobijaju i velike pare od EU“ da bi pisali „protiv svoje države“.
Sve u svemu – Republika Srbija, Bosna i Hercegovina (Srpska), Hrvatska, Pokrajina Vojvodina (županije, kantoni…), loklane samouprave, EU, strane fondacije i medijski reket – to su danas glavni izvori prihoda dobrog dela medija u regionu. To, a ne oglasi komercijalnih klijenata.
Ovakvo stanje odgovara trenutno dobrom delu aktera ovakve scene na sve tri strane (mediji, agencije, marketing odelenja kompanija), neke pare se vrte, neke provizije se uzimaju, ode se na poneko letovanje i zimovanje od toga, ruča se u suši-barovima, održava se imitacija života i fingiranje tržišta… To je, međutim, atmosfera vesele žurke na Titaniku koji nezadrživo ide ka ledenom bregu. Samo je pitanje dana kada će orkestar početi da svira Bliže, o Bože moj.
(Autor Robert Čoban je predsednik Color Press Grupe, Novi Sad)