Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
„Pošto verujemo da su ratovi iza nas, očekujemo da će studentski list Index imati budućnost u vremenima koja dolaze!,“ izjavio samu januara 1992. za Studentsku televiziju u Novom Sadu, obučen u smešno odelo boje senfa, i ostao živ.
Tri meseca kasnije buknuo je krvavi rat u Bosni. Kompletna redakcija studentskog Indexa, samnom na čelu, smenjena je i izbačena na ulicu posle samo dva broja. Na naslovnoj strani prvog broja, između ostalih, najavljeni su intervjui sa Goranom Milićem (Yutel), Zoranom Đinđićem (DS) i spisateljicom Slavenkom Drakulić. Dovoljno da nas na sednici Saveza studenata Univerziteta u Novom Sadu jednoglasno smene i proglase „nenarodnim elementima“, iako su na istoj naslovnoj najavljeni i „podobni“ Nikola Koljević (SDS) i Dragoslav Hercen, rektor Univerziteta u Novom Sadu. Iste večeri na lokalnom 3P kanalu, u sastavu TV Novi Sad, organizovan je okrugli sto koji je trebalo da opravda našu smenu. Jedan od učesnika rekao je kako ima dokaze da je moj otac pekao vola (!) kada je HDZ pobedio na izborima u Hrvatskoj. Negde oko jutra, tog 2. aprila – eksplozivna naprava ručne izrade raznela je veliku „švapsku“ kapiju naše porodične kuće u Baču.
Tako je, (ne)slavno počela naša izdavačka istorija koja ovih dana beleži svoj 25. rođendan. Roditelji su me, naravno, preklinjali da se vratim učenju na Pravnom fakultetu (stigao sam do četvrte godine sa prosečnom oecnom 9) i okanem ćorava posla „da neko ne bi još stradao zbog tvog pisanja“.
Meni se sa 23 godine to učinilo kao „dar sa neba“. Konačno živimo svoje „godine opasnog življenja“ kao u kultnom filmu Pitera Vira koji sam gledao par godina ranije i koji me je inspirisao da se otisnem u novinarske vode.
Nekoliko dana kasnije, planula je Bosna. Mile Isakov, tadašnji predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine ponudio mi je da pređemo kod njih u Zmaj Jovinu 4. Kultna adresa na kojoj smo sa prozora tokom celog septembra 1991. godine, u vreme početka opsade Vukovara, svako veče u 19.30 držali alternativne dnevnike pod nazivom Prozor gde su stotine ljudi, okupljenih u centralnoj gradskoj ulici, imali prilike da čuju ono čega nije bilo u zvaničnim vestima državne televizije.
500.000.000.000 dinara
Prihvatili smo Miletovu ponudu i krajem aprila rodio se Nezavisni Index za koji su pisali Dimitrije Boarov, Draško Ređep, Mihal Ramač, Duško Bogdanović, Marina Fratucan, Mile Isakov i veliki broj nezavisnih novinara i intelektualaca iz Novog Sada i Beograda. Rat u Bosni već je uveliko divljao, krajem maja SR Jugoslaviji su stigle i sankcije UN, u Srbiji su počele nestašice goriva i galopirajuća hiperinflacija… U oktobru te godine, suočeni sa pretnjom smene, ovog puta iz drugog pravca – onog „autonomaškog“ i „opozicionog“, odlučujemo se za novu epizodu, odlazimo u iznajmljeni stan na novosadskoj Grbavici i započinjemo epizodu koja se u početku zvala Novosadski Index, da bi u leto sledeće, 1993. godine, promenila ime u Svet. The rest is the history.
U ovom, činilo se samoubilačkom činu, na naše iznenađenje sledila nas je većina autora i kolumnista Nezavisnog Index-a. Pokojni Mihajlo Svilar, tada direktor štamparije AMB Grafika i potonji gradonačelnik Novog Sada ispred SPO-a, ponudio se da nam donira štamparske poloče, Fond za otvoreno društvo (Soros Fond) nas je pomogao sa određenom količinom hartije…
Mesec dana kasnije, Mihal Ramač dovodi u posetu našoj redakciji, smeštenoj u pomenutom dvosobnom stanu na Grbavici, gospodina Hofmana, atašea za kulturu i medije Ambasade SAD. Naša tadašnja sekretarica Suzana Jotanović, danas Šačić, koja je par meseci ranije došla kao izbeglica iz Bosne, kupila je Smoki i poslužila ga Hofmanu u plastičnoj fioci sa dna frižidera, jer druge posude nismo imali. Posle smo ga odveli na ručak u obližnju „Piroš čizmu“, nekada popularan, danas zatvoren restoran mađarske nacionalne kuhinje. Suzana još uvek radi u našoj kompaniji, sada kao advertajzing direktor naše u Sarajevu, gdje se vratila odmah nakon Dejtona.
Ubrzo, koleginica Gordana Jovanović dobija petonedeljnu stipendiju za SAD i, zajedno sa Duškom Jovanić iz Duge, bila u tokom 1993. godine odlazi u Njujork i Bašington, dok sam godinu dana kasnije, u januaru 1994., i ja otišao na petonedeljni studijski boravak u Americi, u okviru International Visitors Programme-a. U momentu mog odlaska u SAD, dvonedeljnik Svet, naš tada jedini medijski proizovod, koštao je 500.000.000.000 (petsto milijardi) dinara, a u toku dana smo nekoliko puta prelepljivali cenu preko naslovne strane i za dobijeni novac odmah kupovali marke od dilera na ulici, jer je inflacija galopirala iz sata u sat. Doduše, isto tako inflacija je obezvređivala i račun za štampanje novina koji smo dobijali iz Foruma pa je on, u momentu plaćanja, iznosio ispod jedne marke. Valjda je, između ostalog, zato i propao…
American Dream
Moj prvi odlazak u SAD bio je takođe dramatičan. Pred polazak, jedan od naših retkih oglašivača, Nikola Kitanović, alias Raul Amon, dao mi je novčanicu od 500 maraka „da mi se nađe na putu“. Moja ukupna „ušteđevina“ u tom momentu bila je 50 maraka. Krenuo sam autobusom iz Novog Sada za Beograd gde je ispred hotela Slavija trebalo da me pokupi mini-bus koji će me odvesti na aerodrom u Budimpešti (standardna procedura u vreme sankcija, kada je aerodrom u Beogradu bio zatvoren).
Autobus se negde kod Stare Pazove pokvario, što je u to vreme bila uobičajena pojava. Stopirao sam drugi autobus i nekako se domogao Slavije. Mog mini-busa, na žalost, nije bilo. Pitao sam prvog takstistu koliko bi koštala vožnja do granice sa Mađarskom. 500 maraka. OK – idemo. Navratili smo prvo do Batajnice da u njegovom dvorištu natočimo gorivo. Dao sam mu onih Raul Amonovih 500 maraka i na granici se ukrcao u prvi autobus Montenegro Ekspresa koji je naišao. Stigao sam u poslednjem minutu na aerodrom u Budimpešti, našu jedinu kapiju u svet tih godina.
Na aerodromu u Vašingtonu sačekao me je Tom Kantrimen, službenik State Departmenta i muž Dubravke Trklje koja će mi biti vodič u SAD narednih pet nedelja. Tom je kasnije postao jedan od najvažniji ljudi State Departmenta u vreme vladavine Hilari Klinton. Ovih dana se penzionisao u 57. godini, kao i mnogi drugi službenici SD koji nisu želeli da rade pod novom administracijom. Sjajni ljudi, Amerikanac Tom i Beograđanka Dubravka, upoznali su se osamedesetih dok je on radio u konzulatu u Beogradu.
Posle nekoliko dana u Vašingtonu bili smo u Atlanti. Scenu iz hotela u tom gradu često sam opisivao kao prekretnicu u mojoj karijeri. U jednoj prostoriji na TV-u je išao prenos prvog Klintonovog Izveštaja o stanju nacije (State of the Union Address), i to je slušalo troje ljudi; u susednoj prostoriji, u lobiju, emitovan je izveštaj o aferama vezanim za imanje Neverlend Majkla Džeksona. Tu je sedelo 50 ljudi. Do tog momenta, meni koji dolazim iz zemlje u kojoj je tek krenulo višestranačje, u kojoj se ratuje u okruženju – politika je bila najvažnija stvar u životu. U SAD sam shvatio da će mi, ako u budućnosti želim da budem nezavisan od uticaja države, političkih partija ili stranih fondacija – to doneti samo show-business. Kasnije smo bili u San Francisku, Las Vegasu, na farmi u mestu Kolumbus, u Nebraski, u Bostonu i, na kraju, u Njujorku gde sam pogledao svoj prvi mjuzikl u životu („Mačke“) i uradio intervju sa Džordžom Sorosem koji mi je sredila Beka Vučo. Snežna oluja zaustavila je na tri dana letove sa aerodroma JFK, a kako sam već izašao iz hotela – Dubravka i Tom su mi ponudili da koristim njihov njujorški stan, pošto su oni morali nazad za Vašington.
Posle pet nedelja vratio sam se u Srbiju. Guverner Dragoslav Avramović je uveo konvertibilni dinar, prestala je hiperinflacija, Vašingtonskim sporazumom sklopljen je mir između Hrvata i Muslimana u Bosni, a godinu i po kasnije, Dejton je zvačnično stavio tačku na taj period ratovanja u regionu. Bio je to pravi trenutak da Svet postane prvi srpski tabloid, sa paparaco fotografijama, velikim naslovima i atraktivnim dizajnom, što ga je bitno razlikovalo od revijalne štampe starog kova, kakvi su bili magazini TV Revija, TV Novosti, Sabor, Ilustrovana politika itd. Možda je samo Marićeva Duga tih dana bila onakva kakvi smo mi hteli da budemo. Svih pet pomenutih magazina su se u međuvremenu ugasili – Svet će pod tim imenom sledeće godine proslaviti svoj 25. rođendan, a pored njega danas imamo još četiri nedeljnika iz ovog segmenta – Scandal, Star, Hello! i, od prošle godine, Gloriju…
DB zatvara krug
U tom prelazom periodu sredinom devedesetih među kolumnistima Sveta bili su i Olja Bećković (pune dve godine kolumna na zadnjoj strani), današnji pokrajinski premijer Igor Mirović (kolumna Desno od raja) i današnji ministar Aleksandar Vulin (kolumna Levo od raja).
Prilikom te prve posete SAD, sa International Media Fundom sam dogovorio da nam pošalju pomoć koja se sastojala od tri pentiuma, jednog A3 skenera i jednog A3 štampača. U to vreme jednom nedeljno smo iznajmljivali XT kompjuter kako bi u njega uneli sve tekstove i na velikom „A“ disku ih, zajedno sa fotografijama koje treba skenirati, nosili kod dizajnera „sa jačim mašinama“ u drugom delu grada. Ta pomoć IMF za nas takve je, iz današnje prespektive, bila nezamislivo važna. Godinu dana kasnije oprema je stigla, dovezli su je vozilom ambasade SAD sa diplomatskim tablicama. Presrećni, popeli smo je stepeništem u stan na drugom spratu naše zgrade bez lifta. Pet minuta kasnije, na vrata stana zakucala je carina u pratnji radnika Državne bezbednosti i sve su odneli. Kasnije smo još kažnjeni za carinski prekršaj, a Amerikanci, očigledno već u „pristupnoj fazi“ mirenja sa Miloševićem uoči Dejtona, nisu želeli da „zetežu“ po tom pitanju, iako sam ja bio spreman na samoubilačku konferenciju za štampu na kojoj bih rekao kako je „Miloševićeva DB zaplenila imovinu Vlade SAD…“. Osam godina kasnije, u maju 2003., na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu, jedan od zaštićenih svedoka rekao je između ostalog: „Onda me je 1992. godine zavrbovala Državna bezbednost i jedan od prvih zadatak bio je da ozvučim prostorije nedeljnika Svet…“ Ono što smo do tada pretpostavljali – bilo je kristalno jasno i nije trebalo mnogo razmišljati o tome kako je DB znala kada nam stiže oprema koju šalje IMF. Istini za volju, uvek sam smatrao da je „ozvučavanje“ mene bilo potpuno traćenje resursa obzirom na to da je dovoljno da postave nekog pod prozor, koliko glasno i nesmotreno, i onda i sada – pričam.
Tiraž prvog srpskog tabloida rastao je vrtoglavo, novogodišnji broj 1999. je prodat u više od 300.000 primeraka i imali smo od čega sami da kupimo pentiume. Krajem devedesetih, pored Sveta, pokrenuli smo i veći broj magazina koji su se bavili ljubavnim pričama, famoznu Zonu sumraka i, tek negde u osvit 5. oktobra 2000., naš prvi magazin na premaznoj hartiji – mesečnik Moja beba… Godinu dana kasnije je došla Lepota i zdravlje, do današnjeg dana najtiražniji i najčitanijih ženski mesečnik u Srbiji i jedini magazin koji ima svoja lokalna izdanja na lokalnim jezicima u svih šest država nastalih raspadom nekadašnje Jugoslavije.
Na prvi značajniji udar inostrane konkurencije, koji se desio dolaskom kompanije „Burda“ 2002. godine, odgovorili smo upornim odlascima u Hamburg u kompaniju Bauer Verlag sve dok nismo dobili licencu za magazin Bravo. Toliko smo bili dosadni da su Velji i meni čak dopustili da zapalimo cigarete u sali za sastanke na poslednjem spratu Bauerove zgrade, što se u korporativnoj atmosferi hamburškog medijskog giganta činilo nezamislivim. Nešto kasnije stigle su i licence za JOY, pa za magazine BravaCasa, Hello, The Economist i sve ostale. Alfred Hajnce, koji nam je te 2002. godine dao licencu za Bravo, od nedavno je u Burdi i ponovo radimo zajedno.
U međuvremenu pokrenuli smo štampariju u kojoj danas radi 125 ljudi i osnovali kompanije u svim državama u regionu. Danas imamo 350 zaposlenih, izdajemo 84 magazina, imamo 12 internet portala i organizujemo preko 80 konferencija i festivala godišnje, ali ne dopuštam sebi da zaboravim ulogu – jedne fioke pune Smokija, jedne bombe ručne izrade, jedne novčanice od 500 maraka i TV-aparata u lobiju jednog hotela u Atlanti.