Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ivan Brkljač
29. Novembar je jedan dosta usran praznik i to ne zbog toga šta je nekada bio, već na šta sad podseća. Lako je skliznuti u nostalgiju ili iluziju da je Jugoslavija bila magična zemlja u kojoj je Tito legao zlatna jaja, dok si sa crvenim pasošem mogao peške i kroz 38. paralelu… Ali evo, 29. novembar 2017. je prošao, i gde smo? Gde smo mi “Jugosloveni” u ovom našem bermudskom trouglu u kom potopljeni nestaju budućnost, perspektiva i osmesi? Gde smo u ovom dobu prosperiteta naših ganc novih sedam država?
I samo još jedno pitanje, koje moja generacija želi da pita ovu pre naše. Šta ste nam to uradili bre i zašto smo mi zakopani u blatu i glibu koje ste nam ostavili, blatu koje ste dozvolili?
Žrtve svojih roditelja ste izdali, a budućnost svoje dece bacili uzvodno Dunavom do okoline Švarcvalda — preko Beča i Bratislave, da u Bavarskoj i Švabiji peru guzice po geriatrijskim domovima.
Računali smo na vas — NE da nam krojite živote i ostavljate sve na tacni, nego da nam date šansu. Da nam pružite samo priliku da budemo egal sa svetom, da sanjamo svoje snove, da bijemo naše bitke, okićeni perom sokola. Da ćete nam ostaviti bar toliko koliko su vam vaši dali, tek šaku nade kaljenu uz puno krvi i znoja.
Pobedili ste sami sebe, a pokorili nas. I ne, nije nas briga ni za sve presude Haškog tribunala, popijene otrove u sudnicama, nije nas briga za vaše planove prosperiteta i godišnji rast od 2%. Hoćemo da živimo mimo vas i vašeg nasleđa. Hoćemo da Stradunom hodamo bezbrižno a Baščaršijom mamurno, da Kotorana pitamo koliko je imala godina, a Šumadinca koliko gradi. Meni Primož, Ante i Fatmir nisu neprijatelji, to mesto je rezervisano za one od kojih ste se vi sklanjali.
Stidimo se Srebrenica i granica, ratova i zločina, naših begova u tuđinu. Stidimo se vas.
Kao zakleti ateista pomolio bih se Svetom Duji, poklonio Alahu i prekrstio pred ikonom Svetog Save, da deo ove iluzije postane cilj u daljini, jer me je strah da pred svojom decom gužvam kapu kada i ako im ostavimo ovakvo sutra. Strah me je da i ja sutra budem kriv.
Zato u ime svih nas iz devedest i neke, ja sam otišao da bih se vratio. Ne da popravim pokvareno, nego da sa sebi sličnima stvaram novo. Svakim danom jednim korakom unpared, a od vas nam treba samo jedno — da se ponovo sklonite, da sada pustite nas.
Tebi “stari” hvala na svemu al’ Jugoslavije više nema i neće je nikada biti. Živela Jugoslavija.
U potpisu:
Sin jednog Srbina i panonske Dalmatinke, brat jedne Hrvatice, kum jednog Makedonca, unuk jednog Bosanca … Iz sela u Vojvodini piše jedan momak sa Slovenačkim pasošem. Jedan Detelinarac, Novosadjanin, Vojvođanin, Srbin …. Jedan Jugosloven!