Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Špela Levičnik Oblak
Prije nekoliko dana sam učestvovala na jednom vrlo važom događaju »Marka Festivali« u turskoj prijestolnici Ankari. Slovenska oglašivačka komora je pozvana da predstavi Golden Drum brojnim turskim stručnjacima iz oglašivačke industrije te da ih pozove da na njemu učestvuju u što većem broju i da pošalju svoje radove za takmičarski dio. Izuzetna prilika!
Prihvatila sam izazov da u ime Slovenske oglašivačke komore predstavim Golden Drum i to kroz razgovor sa dva zanimljiva predstavnika turske oglašivačke industrije.
»Preslušala« sam zadnje vijesti o novim bombaškim napadima u Istanbulu, o nemirnoj političkoj situaciji jer… ne znam, činilio mi se da bi se bilo dobro odazvati pozivu i našom posjetom pokazati razumijevanje i dati im podršku.
Tako sam krenula na putovanje s dvije izuzetne osobe za koje bih mogla kazati da se dotok njihove pozitivne energije nikada ne zaustavlja. S Mojcom Briščik, predsjednicom Golden Druma i Mojcom Medeom Majhen, CEO Golden Druma.
Ankara nas je dočekala s prvim pahuljama i oštrim mrazom, izuzetnom kulinarikom…, ali najljepše je tek slijedilo.
Slijedećeg dana je naš okrugli sto najavljen za 13,30 i zato smo tamo krenuli u podne da pozdravimo naše domaćine. Kao prvu, gospođu Günseli Özen, koja je agilna ambasadorica Golden Druma već dugo vremena, a ujedno je i dobitnica priznanja Hall of Fame i prava dama. Zatim susret s našim sagovornicima. Cuneyt Devrim je partner i direktor agencije Project House Havas, a Kadir Inan generalni direktor agencije Median Turgul Grafis Reklam (DDB).
Čekajući početak okruglog stola razgovarali smo o svemu, o situaciji u industriji, o želji da ljudi izađu iz zone udobnosti, da se ne plaše upoznati i naučiti nešto novo. Cuneyt mi je olakšao izgovor njegovog imena jednostavnim savjetom: sjeti se engleskog izgovora June8th… Hm? Đunejt. Super. Počeli su govoriti o ritmu života, kako kormilare između poslova koji ih i nakon svih tih godina nadahnjuju pa i o strahu koji ih ipak nikada ne čini malodušnim. Na Kadirovom licu se vidio umor. U toku razgovora je priznao da je spavao samo sat vremena jer je pratio svoju dragu prijateljicu u bolnicu na operaciju. Proveli su noć u razgovoru i pozitivnim mislima kako bi lakše prebrodila krizu nakon teške dijagnoze. Bila sam prepuna zahvalnosti da je tim ljudima, s kojima se zapravo i ne poznajem, bilo važno da dođu na okrugli sto na kojem će se govoriti o prednostima druženja tamo negdje u maloj Sloveniji. Upoznala sam ih sa pitanjima i temama o kojima bismo trebali razgovarati. Složili su se i predložili da oni odgovaraju na turskom jeziku jer će tako lakše prisutnima približiti svoje misli. Predavači su bili uglavnom domaći govornici. Razumijevanje jezika prisutne publike upućivalo ih je na to da odgovaraju na svom maternjem jeziku. Složila sam se jer mi je rečeno da ću dobiti slušalice kako bih se lakše mogla sporazumijevati sa svojim gostima.
Usred razgovora ljubazna moderatorica nas je upozorila da imamo još 15 minuta do početka razgovora. Kad sam provirila dvoranu, oduzeo mi se dah. Ogromna dvorana koja prima 1500 ljudi sa velikom pozornicom. U mislima sam smirivala svoju tremu uzrokovanu mojim razmišljanjem kako naša tema ne može biti zanimljiva za tako brojnu javnost. Ali, bila je.
Kada smo stupili na scenu, pogledala sam dvoranu koja je bila prilično popunjena. U njoj je bilo oko 900 ljudi. Ne znam da li sam ikada prije toga govorila pred toliko ljudi. Dok su mi namještali mikrofon, moderatorica programa nas je već najavljivala. Počelo je. Svoju sam prezentaciju počela drugačije jer su me povukli naši razgovori prije toga i brojna publika koja je željno očekivala da čuje šta joj imamo kazati. Počela sam o tome koliko je hrabrosti trebalo da se prije 23 godine u maloj Sloveniji rodi tako značajan festival kao što je Golden Drum. To je bio rezultat strasti prema oglašavanju, srčanosti i zaljubljenosti u kreativne ljude. Hvala Jure i Meta, hvala svima koji su sarađivali i sukreirali Golden Drum.
Vjerovatno sam predstavljala Festival pod uticajem mojih emocija jer je uslijedio aplauz. Onda sam sjela zajedno sa svojim gostima i u tom trenutku shvatila da im pitanja postavljam na engleskom jeziku, a da oni odgovaraju na turskom te da slušalice s prevodom nisu na mojim ušima. Začudo, nije bilo panike, nasmijali smo se, pa iako nisam razumjela niti jednu riječ, razumjeli smo se. Vjerovala sam da nisu govorili samo o vremenu. I nisu.
Gönül diliyle konuşmak. Otvoreno srce. Zato je išlo. Svi smo došli da bismo podržali jedni druge. I jesmo.
Hvala Cuyentu i Kadiru za srdačnost i izuzetan okrugli sto na kojem nisam razumjela niti jednu riječ, a razumjela sam sve. Vidimo se u oktobru u Ljubljani!
