Piše: Nenad Senič, PM poslovni mediji, Ljubljana
Prvog decembra se navršilo tačno pet godina od mog prvog dana u PM, poslovnim medijima, kao urednika brenda. I samo nekoliko dana prije ove godišnjice bio sam na UK Content Marketing Awards. Kao nominirani. Kao finalista za nagradu “Urednik godine”. Deset nominiranih: osam urednika iz Velike Britanije, urednik iz Hong Konga i ja iz malene Slovenije. To se jednostavno ne dešava. NIkada. Kako se uopšte desilo, za mene je misterija. I čini me nevjerovatno poniznim. Raditi svoj posao, raditi nešto za šta sam otkrio da volim raditi i biti prepoznat zbog toga više od hiljadu kilometara od kuće – za rad na jeziku koji oni ni ne razumiju niti su za njega ikad čuli. Da odljepiš.
Samo je nekoliko ljudi svjesno koliko je to bila velika stvar za mene. Za mene lično, za agenciju u kojoj radim, pa čak i za Sloveniju. Kakve su samo izraze lica i reakcije imali ljudi za stolom na ceremoniji dodjele nagrada kada su saznali za šta sam nominovan… Wow! “Urednik godine? Stvarno? To je odprilike najvažnija nagrada večeri!” “U konkurenciji si sa nekim od pravih legendi!” Bilo mi je pomalo neprijatno kako su me skenirali od glave do pete. Odjednom više nisam bio zanimljiv jer sam iz daleke zemlje, nisam Britanac, niti Skandinavac, već zbog kategorije nagrade. U našem komšiluku, čini se da su samo Ekrem Dupanović i njegov tim u Bosni prepoznali koliko je ta nominacija velika… nema veze.
U PM smo u zadnjih pet godina postigli nevjerovatno mnogo toga. Krajnje ispunjava rad u timu u kojem jednostavno nismo zadovoljni pukim odrađivanjem stvari. Uvijek želimo više. Želimo rezultate. Želimo biti najbolji (i svjesni smo da postoji puno toga što još ne znamo i tek trebamo naučiti). Ne zbog nagrada (one su lijepe), nego zato što želimo biti zadovoljni. Bojim se biti prosječan. Prosjek je, iskreno, dosadan. Biti najbolji (i iz nekog razloga odbačen od kolega kod kuće) samo u Sloveniji? Ne. Želim dati sve od sebe i to po najnovijim međunarodnim standardima. Isplati se. To je jedino što ima smisla. To je ono što me tjera da svaki dan posežem za višim / boljim. Bez obzira koliko to teško bilo ili ja težak bio u tom procesu.
Ne bojim se budućnosti; sve dok budem radoznao. Znatiželja je ono zbog čega se svako (rano) jutro budim sa osmijehom na licu.
Baš sam sretan! Primjeti li se?
