Piše: Yusuf Chuku, Globalni šef strategije u agenciji VMLY&R
Kada je mojoj kćerki bilo samo sedam godina, pitala me je zašto je reklama koju je upravo vidjela tako loša. Nasmijao sam se, i rekao da je bilo potrebno stotine i stotine ljudi i sastanaka da reklama bude tako loša. Premlada da shvati moj internu humor, slegla je ramenima i nastavila gledati TV.
Nisam se našalio da bi je nasmijao već nisam mogao podnijeti da joj kažem istinu. Morao bih joj reći da ljude koji donose odluke o tome šta će brendovi reći i kako će ona to doživjeti, nije briga za to onoliko koliko bi trebalo. Ustvari, mnogi u našoj industriji su proveli cijele svoje karijere aktivno „ne brinući.“ Uvijek su si mogli priuštiti Starbucks kafu koja košta 4 dolara. Nikad nisu pomislili kako bi bilo da ne znaju čitati. Ne razumiju kako je biti sedmogodišnja muslimanka sa tamnom kožom, čiji je otac crne, a majke smeđe puti.
Odrastajući kao sin nigerijskih imigranata u sjevernom dijelu Londona, naučen sam da pazim na osjećanja drugih, da tretiram ljude onako kako želim da tretiraju mene, ali nije mi trebalo dugo da shvatim da se tako ne ponašaju mnogi odrasli bijelci u mom svijetu. Ono što mi je bilo jasno – iz interakcije sa učiteljima, vozačem autobusa, pa i porodice iz susjedstva – je da me oni nisu definirali po tome ko sam ja, već radije po tome ko nisam. Bio sam definisan po tome što sam drugačiji . Biti drugačiji je opasna stvar. Biti drugačiji omogućuje neaktivnost kada su djeca drugačijih zatvorena u kavezima na granici, kada su drugačiji u zatvoru godinama bez suđenja, kada su drugačije ubili policajci. Ili jednostavno kada su drugačiji nedovoljno zastupljeni ili efektivno isključeni iz naše industrije.
Odgovor na problem kada si drugačiji nije poistovjećivanje; odgovor je povezivanje. Neumorno, namjerno i saosjećajno povezivanje. Povezivanje sa našom kulturom i historijom, a pod tim podrazumijevam ponovno proučavanje američke historije. I želja da vidimo nova lica u kancelarijama rukovodstva.
Kako onda da prigrlimo empatiju? Moramo razumjeti da je empatija vještina, i kao svaka druga vještina, praksom postaje bolja. Moramo zaboraviti sve što mislimo da znamo o ljudima, i biti iskreno znatiželjni o njima Moramo prepoznati i ukloniti naše lične pristranosti i osude da bismo idjeli svijet iz druge perspektive.
Ponovno proučavanje američke historije mora biti fokusirano na pitanje zašto pojam „mi ljudi“ nikad nije podrazumijevalo sve ljude.
I naglasiti ono što je toliko očigledno da zaslijepljuje, a opet često ignorisano, trebamo više crnih predstavnika u agencijama. Međutim, ne možemo prisustvo shvatiti kao moć. Moć je sposobnost promjene pravila igre, što piše u pravilima i praksama. Ovo znači da će se promjena desiti samo onda kada počnemo viđati više crnih predstavnika na vodećim pozicijama ključnih odjeljenja.
Sve ovo izgleda kao mnogo teškog posla, ali brinuti je uvijek teže nego ne brinuti. Budimo iskreni. Performativni aktivizam i nekoliko dobrotvornih gestova nikad neće riješiti strukturalni problem. Podrazumijevat će neke neugodne razgovore, spoznavanje nekih ružnih istina i navikavanje na neka nova lica u kancelarijama rukovodstva. Prošlo je već 10 godina od komentara moje kćerke. Sada ima sedamnaest godina i odlučila je da želi studirati medicinu baš kao i njena mama, ali to me ne sprečava u želji da joj jednog dana dokažem, da je mojoj industriji stalo.