Mongolska poslovica kaže: „I kad spavaju na istom jastuku, muž i žena sanjaju različite snove.“ Naravno da niko, ama baš niko ne misli da je svetsko prvenstvo u fudbalu 2026. samo sportski događaj, već da postoji i druga strana jastuka, jer dok svi gledamo i uživamo u nikad boljem, atraktivnijem fudbalu magije i adrenalina pred očima celog sveta odvija se zapravo jedna džinovska, ulta luksuzna i preterano skupa svadba veka.
U ovom braku iz računa, mlada je fudbal (FIFA) koja u miraz donosi brend – FIFA World Cup vredan 5.2 milijarde evra. Mladoženja je politika (SAD, Kanada, Meksiko) koji obezbeđuje infrastrukturu, stadione, zakone i bezbednost. Predbračni ugovor se, naravno, pegla u minut do dvanaest. FIFA zahteva apsolutnu kontrolu nad kasom, dok politika traži i nalazi opravdanje za trošenje para poreskih obveznika, sigurna da će im FIFA world cup pomoći da joj rejting skoči pre nego što stignu računi na kraju.
Da bi svadba bila što uspešnija, „spisak zvanica“ je proširen na čak 48 timova – isključivo da bi što više daleke rodbine donelo koverte. Prve redove u sali rezervisale su krupne korporacije i sponzori, dok su stvarni kreatori atmosfere svuda okolo. Naravno, tu su i „nepoželjni gosti“ – navijači i reprezentacije koji zbog rigoroznih viza i političkih rampi jedva uspevaju da pređu prag ove luksuzne zabave.
Dok se iza kulisa ove svadbe partneri natežu oko prava iz predbračnog ugovora, na scenu stupaju oni zbog kojih se svadbe i prave – navijači.
Navijači su na ovoj globalnoj svadbi pravi gosti koji su došli isključivo da se provedu. Ne zanima ih raspored sedenja za glavnim stolom. Navijači ne gledaju predbračni ugovor niti ih zanima što su mladenci već na dugom i najskupljem krstarenju svetom u istoriji, produžavajući turneju na 2030. i 2034. godinu. Kada muzika svira (dok se lopta kotrlja), navijači su jedini iskreni elementi ovog „mega iventa“.
Fudbal i politika su u t(r)ajnoj vezi od samog početka. Oni se javno svađaju, tajno varaju, ali se nikada neće razvesti. Suviše je tu moći u igri da bi iko ikada potpisao razvod. I ne treba se plašiti da će se fudbal izduvati, ostati bez vazduha, zbog toga što su fudbal i politika u međusobno zavisnom odnosu. Neće fudbal atrofirati zbog uticaja politike iz najmanje dva razloga. Fudbal sam traži eksterni ekvivalent. Dovoljno je čvrsta njegova unutrašnja struktura da bi tek tako popucala pod neopreznim političkim đonom. Fudbal je isto tako toliko porastao da je igralište odavno postalo njegov pretesan teren. Podrazumeva se da modernim političarima ne odgovara da stavljaju presu kratkoročnih interesa na privrednu delatnost koja zapošljava veliki broj ljudi, zaokuplja mase, donosi profit i puni državni budžet.
Fudbal je država, ne za sebe, nego za ceo svet!
